Tko god traži Boga, uvijek stoji pred božanskim iznenađenjem!
Treća je nedjelja Došašća. Evanđelje nam predstavlja Ivana Krstitelja u sasvim novoj situaciji. Više nije u pustinji, više ne može govoriti i više nije okružen mnoštvom koje zahtijeva krštenje pokajanja.
Ivan je sada sam, u zatvoru Mahero, smještenom sjeveroistočno od Mrtvog mora. Nehumanom zatvoru izgrađenom na strašnom mjestu kao okrutno mučilište.
Doista, nije Bog taj koji kažnjava svoje proroke. Bog dopušta zlo i u njihovom životu jer je u svakom ljudskom zlu sposoban utješiti, sposoban je spasiti dok čeka dan kada će se otkriti sva njegova pravda.
Tirani, nasilnici, nemoralni, oni koji krše Božji plan, ponosni i samodopadni iskusit će pakao sebičnosti i mržnje. Ako danas trpimo radi dobra, zahvalimo Bogu. To je znak da smo pozvani na njegovu gozbu.
Međutim, ta sigurnost ne smije nas učiniti arogantnima, inače bismo se našli protiv Boga, a to bi bila naša nesreća. Ivan Krstitelj u zatvoru doživljava kušnju vjere koja ga pročišćava i još više približava Božjem srcu. Bog je, kao i uvijek, za sebe pridržao prostor novosti i slobode koji Ivan nije poznavao.
Mesija, zapravo, nije bio baš onakav kakvog je Ivan očekivao. Zato pita: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?”
Isusov odgovor stvara novi prostor i za Ivanovu vjeru. Tko god traži Boga, uvijek stoji pred božanskim iznenađenjem. Bog nikada neće biti ono što zamišljamo. Zbog toga Boga susrećemo samo u poniznosti vjere, dopuštajući da nas on vodi putovima koje ponekad ne možemo ni zamisliti.
Isus, umjesto da se razmetljivo otkrije, skriva se, zauzima posljednje mjesto, ne traži popularnost, kloni se ljudske moći i pozornice.
Ivan je vidio Mesiju sasvim drugačije te je govorio o žetvi i sakupljanju. Isus, umjesto toga, govori o sjetvi.
Predstavlja se kao strpljivi ratar koji s beskrajnim strpljenjem sije sjeme Božje ljubavi posvuda i čeka.
Jasno daje do znanja da Bog pokušava na sve načine spasiti čovječanstvo. Bog je spreman platiti bilo koju cijenu da svakoga od nas spasi.
Zbog toga će vjera, poniznost vjere, uvijek biti potrebna u našem odnosu s njim. Tada razumijemo značenje Ivanove tjeskobe i čujemo je u ovom pitanju: “Jesi li ti doista onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?”
Ove riječi sadrže dramu onih koji ne razumiju, ali i poniznost onih koji dopuštaju da ih se vodi da razumiju.
Na Ivanovo pitanje, Isus odgovara: „Idi i recite Ivanu: ‘Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste i siromasima se propovijeda radosna vijest.’“
Isusovi stavovi ne podudaraju se sa slikama koje je Ivan širio. Zapravo, kada Bog dođe, uvijek nas nadilazi u smjeru dobra, u smjeru milosrđa.
Ivan je danas velika lekcija za sve nas. On je čovjek koji je usmjeren u vjeri, koji se prepustio Isusovom vodstvu, koji je prihvatio tešku lekciju ljubavi.
Zapitajmo se: je li naša vjera zaista u traženju? Je li naša vjera istinsko prihvaćanje Boga?
Slijedimo Gospodina koji nam otkriva svoj put. To je vrijeme došašća, vrijeme istine, vrijeme provjere istine i provjere da bismo prihvatili Gospodina, premostivši jaz koji smo stvorili između sebe i Boga, između svoje sebičnosti i Božje ljubavi.
don Damir Bistrić
Croatian 