Tko je danas neželjen, nevoljen, ostavljen i izoliran?

Pričati ili pisati o smrti, za neke ljude je morbidno, glupo. Tu temu neki vole izbjegavati, jer žele živjeti, a odbijaju razmišljati o svojoj ili tuđoj smrti. Ali ipak važno je znati, kako se umiralo nekada, a kako se umire danas.

Puno toga se izmijenilo kroz naš životni vijek u našoj domovini, u našoj Crkvi, u našim obiteljima. Još prije kojih četrdesetak godina, naš je narod bio vitalan, sa brojnim članovima u obiteljima. A danas je to rijetkost. Na primjer: Hrvatsko zagorje je bilo najnapučeniji dio naše domovine. Zato je nakon drugog svjetskog rata onovremena vlast nastojala sa Zagorcima nastaniti pusta slavonska sela, koja su morali napustiti Volksdeutscheri, ili su bila ispražnjena zbog drugih razloga. Još prije četrdesetak godina u mom rodnom selu, težaci su se nudili za posao: kopanje vinograda, ili bilo koji drugi posao. A danas nema težaka za osnovne, nužne poslove. Reče mi neki dan moj susjed: „Uopće ne znam koga ću moliti, i kako ću naći berače za berbu grožđa, jednostavno nema ljudi.“ Stvarno smo došli u situaciju da smo postali „sjedokosi“ starački narod. Sela su nam pusta, veliki broj mladih ljudi je privremeno ili trajno napustio Hrvatsku. Što učiniti? Kako se odnositi prema novonastaloj situaciji? Veliko je pitanje za cijelokupno hrvatsko društvo i Crkvu.

Nažalost nismo napravili dobru analizu svega što se događa po našim selima i gradovima. Nemamo pojma da se u četrdesetak godina puno toga promijenilo, nestalo ili preoblikovalo u nešto sasvim novo. Nekada su starci doživjeli svoju starost, bolest i smrt u svojoj obitelji, sa svojim najbližima. Sada je to rijetkost. U Europi 80% ljudi umire, doživi smrt u bolnici ili staračkom domu. Kod nas je taj postotak niži, 70% posto ljudi umire u bolnicama i staračkim domovima. Crkva u Hrvata je pastoralno vrlo dobro pokrila brigu, skrb za starce po staračkim domovima i bolnicama. Ali iznenađuje veliki broj umrlih po bolnicama bez sakramenata ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Opravdanja najbližih su često: „Nismo znali, da će tako brzo umrijeti, ili: Nismo ga htjeli plašiti sa svećenikom, da pomisli da je pri kraju.“ Danas su rijetki, koji umru u vlastitoj kući. Bolnice nisu samo ozdravljaonice, nego vrlo često umiraonice. Isto je tako i sa domovima za stare i nemoćne. Nerazmijevanje između starih i mladih, stare članove obitelji stavlja u izolaciju. Sveta Majka Tereza je vrlo lijepo registrirala koja je najveća bolest današnjice: „biti neželjen, nevoljen, biti izoliran i ostavljen.“ Osobno sam to doživio iz pričanja mnogih u domovima za starije i nemoćne. Osnovne dvije stvari na koje se žale štićenici je: „Želio bih biti u svom domu, svojoj kući i slabo me, ili nikako me ne posjećuju moji najbliži.” Bolest današnjice u Hrvatskoj je upravo to: mnoge se osobe starije dobi osjećaju izolirani, neželjeni, nevoljeni, ostavljeni. Jesmo li svjesni toga?

U mojoj rodnoj župi egzistiraju dva privatna doma za starije i nemoćne osobe, a treći dom je na vidiku realizacije. Ljudi su kadri svoje imanje pretvoriti u dom za starije i nemoćne, jer je to jedna vrsta današnjeg solidnog biznisa. Mladi starije osobe u obitelji, čak i roditelje smatraju smetnjom, teretom, izoliraju ih još dok su korisni u svojim kućama. Znamo li kao Crkva, da je to velika bolest koja je zahvatila većinu hrvatskih, katoličkih obitelji? Mnogi, još vitalni roditelj, majka ili otac od sina ili kćeri, snahe ili zeta, ne dobiva više osmjeh, lijepu riječ. A mi tako često našu bolesnu stvarnost u Hrvatskoj ne vidimo, živimo u oblacima, idealiziramo obitelji kakve više ne postoje. Jedne godine, nakon božićnih blagdana posjećivao sam obitelji. Ušao sam u kuću jedne bake i razgovarao. Kroz prozor sam vidio da njezin sin ima kolinje. Upitao sam baku, hoćete li dobiti nešto od toga kolinja. Baka je mahnula rukom i rekla: „Mi živimo odvojeno, oni su u drugom dijelu kuće, ne posjećuje me sin, a niti snaha i unuci, sama sam u svojoj bolesti i osobnim jadima, vrlo često plačem i molim da me Bog uzme sa ovoga svijeta.“ To je tada za mene bila iskrena i šokantna izjava. Žive pod istim krovom, a jedni su kvazi složna obitelj, a baka je kako bi rekla Majka Tereza,“nevoljena, izolirana i ostavljena“, sa suzama u očima i molitvom Bogu da ju uzme k sebi. Nije to samo jedan usamljeni slučaj. Takvih obitelji ima, samo njihova unutarnja netrpeljivost nije vidljiva svakome. Ona se često prikriva, ili tolerira kao normalna stvarnost današnje hrvatsko – katoličke realnosti.

Gdje smo to mi kao narod? Kuda vodi takav izolacionizam u obiteljima? Zašto se o toj bolesti ne govori javno, propovijeda, piše? Zašto ne tražimo lijek za tu najveću bolest? Smatramo li takav izolacionizam, neželjenost i nevoljenost grijehom? Ima li lijeka za tu bolest? Tko bi morao dati, propisati lijek, dati uputstvo da se bolesnici te bolesti dobro liječe? Sve su to bolna i teška pitanja za Crkvu u Hrvata i hrvatsko društvo u cjelini. Ima li don Quihota koji će se boriti protiv vjetrenjača? Ili smo stali, te puštamo da se vjetrenjače vrte, jer to je tako danas. Čemu se i zašto boriti? Umiranje izvan nekadašnjeg kruga svoje obitelji u bolnicama i domovima za starije postala je realnost, bez don Quihota, bez kritične mase koja to ne dopušta. No, ima i svijetlih primjera. Nije sve tako crno! U Podravini sam svojevremeno bio na jednom sprovodu, na oproštaju od bake koja je živjela sa sinom, snahom i unucima. Bila je vrijedna žena. Kada je ostarila, sjedila je kod peći i brinula da se vatra ne ugasi, da njezinoj obitelji bude zimi uvijek toplo. Odlazio sam na kraju sprovodnih obreda i mise zadušnice prema svom automobilu. Sustigao me sin pokojne bake i započeo razgovor. Ja sam bio u svojim mislima i planovima, ali sam vrlo dobro registrirao i zapamtio rečenicu: „ Šteta da je baka umrla, bila je za svog života vrijedna žena. Da ju je barem Bog još malo poživio, da nam samo „potiče“, čuva vatru, i loži peć svake zime. Dakle, ima zahvalne djece, zahvalnih članova obitelji za  inače sitne poslove koji izgledaju maleni, a zapravo su veliki. Ostao sam iznenađen kako priprosti, jednostavni seljak primjećuje sitno dobro učinjeno za njega i njegovu obitelj, a kako tobože učeni ljudi znaju udarati kontru gdje god stignu starijim osobama. Prije dvadesetak godina slušao sam kako jedan svećenik pita i provocira: „Znate li kako danas djevojka prije braka pita mladića? Pita ga: Imaš li di – di? Misli na auto. A zatim ga pita za bankovnu karticu. Potom slijedi zadnje pitanje: imaš li ti kod kuće „stari namještaj“, misli na djeda i baku, te roditelje. Tada mi je to bilo smiješno, kao dobra zezancija, kao šala koja nema baš nekoga temelja, ali puca na nepoštivanje starijih osoba. Ta šala je postala zbilja, realnost koju nitko argumentirano ne može oboriti. Možda je to gruba realnost o kojoj bi trebalo šutjeti i reći: „ne bi se štel mešati“, kak je nek bu”. Takav stav je stav ravnodušnosti.

U jednoj sam kolumni pisao da ljubavi nije suprotnost mržnja, nego ravnodušnost. To i danas tvrdim. Ravnodušnost je uistinu suprotnost ljubavi. Zbog nje nismo oporba kao Crkva „novom svjetskom poretku“, mnogim novotarijama i novom poganstvu koje brzo osvaja hrvatske prostore. Jer „cool“ je nešto što je nevrijedno, što je inverzija kršćanskih vrijednosti, što ruši obiteljske i nacionalne vrijednosti. Ponekad nismo bili i nismo svjesni što se krije iza nekih navodno slobodarskih ideja, konvencija, parada, novih „blagdana“, noći vještica, sotonizma u glazbi i pjesmama nekih popularnih osoba. Sveta Majka Tereza, papa Ivan Pavao II, papa Franjo željeli su i žele da svojim očima uviđamo i liječimo, reevangeliziramo ne Europu, nego sebe, naše obitelji. Misao pape Franje da dobar pastir mora mirisati po ovcama, je zapravo poticaj da svi koji brigu brinu o obitelji, da osjete i uđu na efikasan način u problem onih koji su: „neželjeni, nevoljeni, ostavljeni i izolirani“. Pokušajmo, barem malo dajmo svjetla, tamo gdje je tama, malo radosti gdje je žalost. Možda uspijemo nešto. Daj nam Bože, životne mudrosti, dobrih, nužnih i važnih darova Duha Svetoga.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 24 = 28