Toma Becket – svetac koji je odbio poslušnost kralju

Životopis

Sveti Toma Becket rođen je u Londonu 21. prosinca 1118. godine. Roditelji su mu pripadali gornjoj srednjoj klasi. Završio je studij građanskog i kanonskog prava. Studirao je u Parizu, Bologni i Auxerreu. Po povratku sa studija u Englesku canterburyjski nadbiskup Teobald imenovao ga je arhiđakonom Canterburyja i prepoštom Beverlyja. Posredovanjem i preporukom nadbiskupa Teobalda sv. Toma Beket postao je lord i kancelar kralja Henrika II. Bio je vrstan pravnik i obavljao je razne diplomatske misije. Godine 1155. kralj Henrik II. imenovao ga je kancelarom, a 1162. postao je canterburyjski nadbiskup. Kralj Henrik II. bio je, poput svih engleskih vladara, normanskog podrijetla. Nastojao je smanjiti povlastice klerika u svome kraljevstvu. U početku je Toma Becket vjerno izvršavao kraljeve naloge, toliko da je postao član stalne kraljeve pratnje, i to ne samo u službenim prigodama nego i u razonodi. Henrik II. dao je svoga sina Henrika na odgajanje u Becketovu domu. Iako je bio kraljev prijatelj, na saboru u Clarendonu 1164. godine protivio se podlaganju Katoličke crkve državnim interesima, oporezivanju crkvenih imanja, a osobito zahtjevima da svjetovni sudci sude svećenicima. U tome ga je nastojanju podržao papa Aleksandar III., ali su ga kraljevi pristaše pogubili u katedrali 29. prosinca 1170. godine. Beatificiran  je i kanoniziran  21. 2. 1173. godine. Njegov spomendan slavi se na dan njegove pogibije, 29. prosinca.  

Henrik II., kralj Engleske

Henrik II. (Le Mans, 5. ožujka 1133. – Chinon, 6. srpnja 1189.) bio je engleski kralj. Prvi je nosio naslov kralja Engleske (King of England), za razliku od dotadašnjeg kralja Engleza (King of the English). Prvi je iz dinastije Plantagenet koji je vladao cijelom Engleskom. Engleski ga izvori poznaju i pod imenima Henry Curtmantle ili Curtmantel (francuski: Henri Court-manteau) i Henry Fitz-Empress (sin carice). Osim što je bio kralj Engleske, nosio je i naslov grofa Anjoua, Maine, Nantesa, Poitiersa, Mortaina i Touraine, te vojvode Normandije, Akvitanije i Gaskonje, i gospodara Irske.

Životopis

Henrik se rodio u Mansu, u grofoviji Maine, na posjedu svoga oca Gotfrida V. Anžuvinskog. Od oca je primio 1150. godine naslov vojvode Normandije, a kad je otac umro, 1151., postao je grof od Anjoua i Maine. Na englesko prijestolje stupio je godine 1154. temeljem Wallingfordskog sporazuma kojim ga je kralj Stjepan pristao, nakon svoje smrti, prihvatiti za nasljednika. Sin je Matilde, kćeri kralja Henrika I. i Gotfrida V. Anjou-Plantageneta, te je njime započeta kraljevska dinastija Anjou-Plantagenet. Poslije razdoblja nestabilnosti vlasti i borba za naslijeđe Henrik II. prvi je snažni vladar čija je vladavina obilježena relativnom stabilnošću vlasti i teritorijalnom ekspanzijom. U ratu sa Škotskom do godine 1157. osvojio je sjeverni dio Engleske. Ženidbom s Eleonorom Akvitanijskom zadobio je vlast nad Akvitanijom (većim dijelom jugozapadne Francuske). Zajedno s normanskim i anžuvinskim nasljedstvom to ga je pretvorilo u najmoćnijeg feudalnog vladara u Francuskoj, čime je stekao neprijatelje u francuskim vladarima. Godine 1169. iskrcao se u Irskoj kod zaljeva Bannow, te je do 1175. faktički i formalno postao vladar najvećeg dijela Irske. Učinio je mnogo na unutarnjem razvoju Engleske. Uveo je praksu kodificiranja običajnog prava, a zakon su provodili kraljevski putujući sudci. Povećao je broj profesionalnih administratora, uveo redovito vođenje državnog arhiva, te knjiga s primitcima državne riznice, što je sve povećalo djelotvornost provedbe državne vlasti. Kralja Henrika II. ponajviše se pamti po sukobu s Tomom Becketom. „Zar me nitko neće osloboditi ovoga buntovnog svećenika?” govorio je kralj Henrik II. To su doslovno shvatila četiri vitezova pa su nadbiskupa  Tomu Becketa 1170. godine ubili u njegovoj katedrali. Nadbiskup je naknadno kanoniziran, a duh Henrikova kompromisa s papom nije se promijenio pa je Henrik, zbog toga što su ga povezivali s Becketovim ubojstvom, povukao novonastale Konstitucije. Od 1170. do 1183. god. za suvladara je imao Henrika Mladog, svoga drugog sina. U tome vladarskom odnosu Henrik Mladi bio je u podređenom položaju. Tri od Henrikovih pet zakonitih sinova preminula su prije njega pa ga je naslijedio sin Rikard, nakon njegove smrti 1189. godine. Upravo od vremena vladavine Henrika II. pa sve do 1348. Eduarda Ispovjednika smatralo se svecem zaštitnikom Engleske. Za kraljevanja Eduarda III. za sveca zaštitnika Engleske uzet je sveti Juraj, a Edvard Ispovjednik ostao je zaštitnik kraljevske obitelji.

Drugi „neposlušni“ Toma – Thomas More

Sveti Thomas More (lat. Toma Morus (London, 7. veljače 1477. – London, 6. srpnja 1535.), engleski pravnik, humanist i državnik. Svetac je i mučenik Katoličke crkve. Među prvima od mnogih katolika koje je kraljevska vlast Engleske pogubila kako bi osigurala odvajanje Engleske i Walesa od Katoličke crkve. Nakon školovanja u Oxfordu, u dobi od 16 godina, po želji oca, koji je bio sudac, stupio je u pripravništvo kod „New Inn“, jedne od četiri tradicionalne odvjetničke komore („bar”) u Engleskoj. U dobi od 24 godine, zadovoljivši kriterije za samostalno obavljanje odvjetništva, postao je ovlašteni odvjetnik („barister”). Pragmatični zahtjevi obrazovanja za potrebe bavljenja pravom nisu ga odvratili od stjecanja najšireg znanja te je kao izniman erudit postao intelektualac europskog glasa. Godine 1516. u Leuvenu u Belgiji objavljena je njegova knjiga „Utopija“ (urednik toga izdanja bio je Erazmo Roterdamski, najugledniji znanstvenik toga doba), u kojoj je, u formi romana, raspravio pitanja političke teorije i ideala savršenog društva polazeći od najboljih europskih tradicija, ali i od kritike svih promašaja tada aktualnih poredaka u kršćanskoj Europi. Kao jedan od ideala postavio je načelo vjerske tolerancije, koje u tadašnjoj Europi (i zapravo nigdje) još nije postojalo. To je njegovo djelo postalo klasik političke misli. Iz prvog braka s Jane Colt, s kojom se oženio 1505. godine, imao je četvero djece: Margaret, Elizabeth, Cicely i Johna. Nakon smrti supruge Jane, 1511. god., oženio se udovicom Alice Middleton, koja je iz prvoga braka imala kćer Margaret. Za ono vrijeme doista avangardno, osigurao je vrhunsko klasično obrazovanje i svojoj ženskoj djeci. Tu je praksu nerijetko morao objašnjavati čak najprosvjećenijim ljudima svoga doba, koji su to redom smatrali neprimjerenim. Ženama i ženskoj djeci u bogatim kućama toga doba davalo se poduku iz finog ručnog rada, poznavanja stranih jezika, lijepih manira, te znanja potrebnih za upravljanje kuharicama i sluškinjama, te poduku iz klasičnog grčkog i latinskog jezika, i to studiranjem klasičnih djela književnosti, povijesti, filozofije, astronomije i drugih temeljnih znanosti. Njegova kći Margaret Roper (1505.–1544.) kasnije će postati vrlo priznata prevoditeljica i izdavač, koja je, između ostaloga, zaslužna za prijevod Povijesti Crkve starokršćanskog autora Euzebija Cezarejskog s klasičnog grčkog na latinski jezik. Moreova pastorka Margaret Clement (1508.–1570.) također je bila znamenita kao jedna od najobrazovanijih žena. Kao intelektualac u vrijeme rasprave u kršćanskoj reformaciji, u vrijeme nastanka protestantizma, Mopre 1523. objavljuje „Responsio ad Lutherum“, u kojoj brani proglas engleskog kralja Henrika VIII. „Defence of the Seven Sacraments” („Obrana sedam sakramenata”) iz 1521. godine od kritika koje je iznio Martin Luther u traktatu „Contra Henricum Regem Anglie“ („Protiv Henrika kralja Engleske”) 1522. godine. Nakon više drugih visokih dužnosti u državnoj vlasti, u listopadu 1529. postaje lord kancelar (efektivno: premijer) Engleske. Kao izrazito gorljiv katolik nastojao je onemogućiti razvoj događaja kakav se tih godina dogodio u Švedskoj, gdje je parlament proglasio Gustava I. Vasu poglavarom Švedske crkve, te u Pruskoj, gdje je parlament slično odlučio u korist vojvode Alberta I.

Ostavka, sudski progon i smrt

Kada je kralj Henrik VIII. tražio od Morea potporu za svoje nastojanje da dobije poništenje braka s kraljicom Katarinom, More nije pružio potporu toj namjeri, a kada je u travnju 1532. kralj zatražio da mu katoličko svećenstvo prisegne na odanost kao poglavaru Engleske crkve, More je u svibnju iste godine podnio ostavku na dužnost kancelara. U vrijeme kada su europske sile uglavnom stale na stranu Pape, a protiv Henrika VIII. u njegovu nastojanju da podčini crkvene poslove svojoj volji (u to doba, Crkva je obavljala poslove socijalne skrbi, obrazovanja i zdravstva, te je za financiranje tih svrha raspolagala možda trećinom svih zemljišnih posjeda u Kraljevstvu: Henrikovi dvorani kasnije će pretvoriti brojne samostane u svoje dvorce, a crkvene posjede u osnove novostvorenih grofovskih i barunskih loza), kralju je bilo izrazito važno da mu Thomas More prisegne na odanost kao poglavaru Engleske crkve. Također je kralju bilo važno da More prisegne na odanost njegovoj novoj supruzi Ani Boleyn kao kraljici, i djeci A. Boleyn kao legitimnim nasljednicima ispred princeze Marije, Henrikove kćerke iz braka s Katarinom Aragonskom. More se o tim zahtjevima (prisegu su pod prijetnjom smrtne kazne morali polagati svi ljudi znatnijeg socijalnog statusa u Engleskoj) nije htio očitovati, zajedno s biskupom sv. Ivanom Fisherom. No, uputio je svoju djecu da polože prisegu, zacijelo imajući u vidu da, prema katoličkom nauku, prisega dana pod prisilom nije valjana. Nakon što nije htio nazočiti krunidbi Anne Boleyn u svibnju 1533., optužen je za korupciju, a poslije i za razna druga djela. Od tih se optužaba T. More, ugledna osoba čijem karakteru nije bilo prigovora, te jedan od najboljih pravnika svoga vremena, uspješno obranio. Na sudu se pokazalo kako nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje kraljeva prava (More je, naime, šutio i odbijao dati prisegu, što su čitava Engleska i Europa mogle iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i da je u svemu nadređen Crkvi). Naposljetku se kao svjedok javio glavni državni tajnik Richard Rich, koji je pred porotom sastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu, nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sudcima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio, More izrekao da je poglavar Crkve Papa, a ne Kralj (R. Riche je na posve jednak način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, samo Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tome jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (zakon iz studenoga 1534. za „zlodjelo” osporavanja prava svjetovnom vladaru Engleske da ureduje u duhovnim pitanjima predviđao je isključivo smrtnu kaznu) pred sudom iznudio engleskim zakonom zajamčeno pravo da se očituje o presudi. Kao pravnik, ukazao je da je presuda ništavna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli protuustavnim) zakonima, koji su protivni Magna Charti (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima, kako su u krilu Crkve tumačeni od njezinih početaka. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv. Naime, osporavati baš taj konkretni („protuustavni”) Zakon o vrhovništvu (engl. Act of Supremacy) bilo je (tim istim zakonom) proglašeno izdajom. Kralj je odredio da se Morea ne mora pogubiti na način predviđen za izdajice, nego da je dovoljno odrubiti mu glavu. Smrtna kazna izvršena je 6. srpnja 1535. Tijekom procesa koji su vođeni protiv njega More je napisao „A Dialogue of Comfort against Tribulation“ (Dijalog o utjehi u nevolji, 1553.) i nekoliko drugih djela koja su zapažena kao dobro duhovno štivo. I Katekizam Katoličke Crkve sv. Ivana Pavla II. iz 1994. godine teško pitanje nevolja koje trpe pravedni ljudi navodi njegove riječi iz pisma koje je kćeri Margaret Roper uputio iz zatvora, pred suđenjem i smrti: „Ništa se ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A sve što on hoće, koliko nam se god moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas”.

Spomen nakon smrti

Papa Lav XIII. kanonizirao ga je zajedno s kardinalom Ivanom Fisherom 1886. godine. Proglašen je zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara, jer je svoje „neotuđivo dostojanstvo savjesti” znao posvjedočiti sve do mučeništva. Zajedno sa sv. Ivanom Fisherom, njegov se spomen održava 22. lipnja 2020. god., na dan kada je 1535. godine pogubljen sv. Ivan Fisher. Od 1980. godine Thomasa Morea, kao „mučenika reformacije”, zajedno sa sv. Ivanom Fisherom, spominje i Anglikanska crkva, na obljetnicu Moreove smrti, 6. srpnja.

Neposlušnost civilnim vlastima – put u poniženje i mučeništvo

Građanski neposluh aktivna je neposlušnost građana provedbi zakona ili zapovijedi tijela službene vlasti (ili okupatorske sile), bez primjene fizičkog nasilja. Građanski neposluh označava uglavnom, ali ne uvijek, i nenasilan otpor primarno kao sredstvo izražavanja pogleda. Osoba koja čini građanski neposluh svjesno preuzima opasnost biti kažnjen za svoje postupke. Sporno je to mora li građanski neposluh nužno biti nenasilan, jer pojam nasilja ovisi o definiciji nasilja. Građanski je neposluh primijenjen u nekoliko nenasilnih pokreta otpora u Indiji (Gandhi, tijekom borbe za neovisnost od britanske kolonijalne vlasti), u Južnoj Africi protiv apartheida, u američkoj borbi za ljudska prava i u antiratnim pokretima širom svijeta. Jedan od prvih slučajeva masovnog građanskog neposluha bila je Egipatska revolucija protiv britanske okupacije iz 1919. godine. 

Neotuđivo dostojanstvo savjesti

Savjest (lat. constientia) je čovjekova duhovna sposobnost razlikovanja dobra i zla, sposobnost, prema određenim moralnim načelima i normama, prosuđivanja moralne vrijednosti svojih čina. Kad je usmjerena na buduće čine, savjest poprima oblik „glasa“ koji određuje ili zabranjuje. Kad se osvrće na prošle čine, očituje se kao zadovoljstvo ili grižnja savjesti. U slučaju Tome Becketa i Thomasa Mora savjest se odnosila na buduće čine. Djelovala je kao „glas“ koji je poticao na neposluh. Zvali mi to građanskim ili osobnim neposluhom, svakako je to bio svojevrstan snažan otpor civilnoj vlasti. Bio je to neposluh dvojice pametnih, sposobnih pravnika, nadbiskupa Tome Becketa i laika, pravnika Thomasa Morea. Njih su dvojica primjer kako katolička, praktična vjera prožima dušu, tijelo i intelekt. Savjest je, po svetom Pavlu, posljednja instanca, i grijeh je raditi protiv savjesti. Tu činjenicu vezanu uz teologiju svetoga Pavla duboko su duhovno usvojili mnogi mučenici tijekom povijesti Katoličke crkve. Neotuđivo pravo dostojanstvo savjesti jest izazov i pravilo za sve članove Crkve. I ne samo za njih, nego i za svakog čovjeka. Iako se građanski neposluh najčešće prezire i ponižava, taj smo „glas“ dužni nasljedovati. Za život po savjesti, koji je najčešće bio ponižavan, izazivao prezir i mučeništvo, imamo divnih primjera u povijesti Katoličke crkve na svim kontinentima. Jesmo li i mi sposobni biti aktivno neposlušni lošim vlastima i po cijenu mučeništva veliko je pitanje. Ima li gandijevskog i svetačkog duha u nama također je veliko pitanje.

Marko Štrok

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 46 = 47