Tomislav Ivančić: Patnja je znak da nas Bog zove da jedni prema drugima pokažemo ljubav

Ima ljudi koji samo zato vjeruju u Boga,

da bi ih on sačuvao od zla.

I kad ih Bog unatoč tome posjeti teškoćom,

problemom, bolešću, gubitkom najdražih i najbližih,

oni se pretvaraju u Božje protivnike.

 

Jer, oni su uzeli Boga za privatnog policajca i agenta,

oni su Boga htjeli upotrijebiti za svoj sitni život,

za svoje male probitke,

oni su htjeli biti bogovi iznad samoga Boga.

 

Nikakvo čudo ako napuste vjersku zajednicu,

jer nikada u njoj zapravo nisu ni bili.

Oni nikada nisu ni vjerovali Bogu,

nikad nisu drugovali s Njime,

nikad nisu imali povjerenje u njega,

oni su ga samo htjeli plaćati svojim vršenjem zapovjedi

i izvanjskim prakticiranjem svoje vjere.

 

Ne postaje se vjernikom zato da se zaštiti od patnje.

Jer, može se dogoditi da ona još jače pogodi vjernika nego ateista.

Vjernik je, međutim, čovjek koji patnju može nositi,

jer snagu dobiva od Boga.

 

Vjernik je i čovjek koji u patnji još jače traži Boga,

još mu se snažnije i bliže primiče

i dobiva stoga još veću snagu,

te raste u vjeri.

 

Čovjek koji nikada nije povjerovao Bogu

i koji je s interesom postao vjernik,

past će na prvom ispitu kušnje.

 

Umjesto da dobije, izgubiti će i ono što misli da ima.

Vjernik i nevjernik nose patnju,

trebaju rješavati probleme,

podnose trpljenja.

 

Biti vjernik ne znači imati životne staze posute cvijećem i suncem,

nego kroz suze gledati sunce ili umjesto sunca vidjeti prekrasnu dugu u beskrajnoj ljepoti boja.

 

Bit vjernik znači patiti,

ali i dobiti snagu protiv patnje;

plakati, ali i biti utješen;

biti ranjen, ali i zaviti rane;

biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka;

umrijeti, ali i uskrsnuti.

 

Neki je učenik zapitao učitelja:Učitelju, zašto dobri pate više od zlih?

Učitelj mu odgovori: Poslušaj me: neki je seljak imao dvije krave – jednu snažnu, drugu slabu.

Što misliš na koju je stavio jaram?

Sigurno na jaku – odgovori mu učenik.

Učitelj zaključi: tako čini i divni i milosrdni Bog –da bi pokrenuo svijet, stavlja jaram na dobre.

 

U glavama i srcima ljudi neprestano se redaju pitanja:

zašto kod nas ovollike paklenske patnje,

zašto progon nevinih,

zašto ubijanje slabih i nejakih,

zašto od cijelog svijeta baš mi na križu?

 

Jedni odgovaraju da je to kazna jer previše griješimo,

drugi da je to tako i da tu nema odgovora,

treći misle da Bog s tim nema ništa.

 

Pa ipak, pogledamo li na križ,

shvatit ćemo da patnja nije znak kazne,

nego grijeha među nama.

Ali, patnja može biti i znak privilegiranostii poziv na veću svetost,

slobodu i blagostanje.

 

Patnja može biti i znak da smo Bogu dragi kao njegov Sin

i da nas poziva da mu se još više približimo,

kako bi nas stavio na svoje srce.

 

Ipak je patnja još uvijek poziv da se borimo protiv nje.

Patnja je znak da nas Bog zove da mu unatoč svemu ostanemo vjerni,

očekujući njegovu pomoć

i da jedni prema drugima pokažemo ljubav

tješeći, hrabreći, pomažući,

ako treba i umirući jedni za druge.

 

U tome se pokazuje Božja mudrost i Božja veličina.

Prihvaćajući patnju iz Božje ruke,

prihvaćajući rat i progonstvo, patnju,

prihvaćamo mirno i kaznu za svoje grijehe,

ali istovremeno stvaramo prostore Božje prisutnosti, Božje ljubavi,

i tako omogućujemo Bogu da može u nas uliti novi život,

mogućnost nove kvalitete života.

 

Patnja je tu samo zato da bismo vidjeli Božju utjehu,

smrt je samo tu da bismo doživjeli uskrsnuće.

U patnji je stoga važno uvijek gledati naprijed,

gledati u Božje lice, tražiti Božju prisutnosti prihvaćati njegovu volju,

te tako omogućiti da patnja što prije završi.

Neka ti Bog dade snagu da život i patnje hrabro izneseš do uskrsnuća i vječnosti.

 

Dr. Tomislav Ivančić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

8 + 1 =