U oprostu je tvoja veličina, tad gledaš sasvim novim očima na svijet!

Svakodnevno smo okruženi sa prevelikim dozama zla oko sebe. U tom umjetno stvorenom mračnom iz manipuliranom ozračju oko nas uvijek je nekakva napetost.

Svatko puše na svakoga. Nitko za nikoga nema dobre riječi. Uvijek u svakom razgovoru kad se nekoga spominje postoji to veliko ali osim kad smo mi u pitanju ili netko tko nam je ekstremno drag. Sve više smo postali narod uvrijeđenih i povrijeđenih. Ono što bi nas doista trebalo povrijediti na to odmahujemo rukom jer nas se to ne tiče jer smo sami sebi važni ali zato na banalne stvari smo fokusirani kao da se radi o velikoj neoprostivoj stvari. Zato toliko puta čujemo: Ne mogu oprostiti. Ne želim oprostiti. Nemoguće je takvo što oprostiti. Ta sveopća prisutnost uvrijeđenosti nas odvodi od života koji je prepun radosti. Uvijek drugima analiziramo njihove postupke prema nama. Sami sebi dajemo za pravo drugome uskratiti oproštenje jer nas je dotični kao smrtno uvrijedio. A uvrede preuveličavamo u stanjima osobne nestabilnosti, neuračunljivosti, srdžbe i svađa. U većini nikako da dobro počnemo razlučivati stanja oko sebe.

Svi mi držimo do sebe do svojih prava svoje osobnosti no nikada ne reagiramo prema drugom kao što reagiramo prema sebi. Sebi smo u stanju oprostit i najgore zlo a to isto zlo drugom nabijamo na nos i uskraćujemo pomirenje. Vidimo tolike uvrede koje nam dolaze od ljudi ali zato svojih uvreda ne vidimo. Na uvrede koje nam dolaze od onih od kojih se želimo okoristiti bacamo ih na šalu ili kakav crni humor. Brzo njima uvrede opraštamo ali smo zato okrutni i neoprostivi prema onima koji možda i na male nezgrapne šale i pošalice nas žele uveseliti. Ali nas povrijede. To je naša ljudska istina. Za sebe uvijek nalazimo dokaze i razumijevanje opravdanje ali bližnjemu teško opraštamo.

Povrede koje nam se nanose doživljavamo vrlo teško i čini nam se da su neoprostive, ali isto tako ne doživljavamo povrede prema drugima. Zato su tako snažne riječi iz današnjeg prvog čitanja koja imaju iznimno veliku težinu za nas vjernike. Na njih ne možemo ostati ravnodušni. „Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove.“ Iz povrijeđenosti uvijek se rađa osveta. No osveta nije rješenje. Đavao nas uvijek zlostavlja sa preuveličanim našim povrijeđenostima. On veliki meštar manipulacije dovodi nas do stanja mržnje, prezira i na kraju potpune ravnodušnosti. A sve je to put u duhovnu smrt. Smrt koja je vječno prokletstvo koje sami na sebe zazivamo.

Prepusti da Bog bude onaj koji će se zauzeti za tebe. Tada kad Bogu povjeriš svoju parnicu onda nemaš nikakvih problema oprostiti. U oprostu je tvoja veličina. Oproštenje je čin ljubavi. Kad oprostiš naučiš bolje procjenjivati međuljudske odnose, ljude oko sebe. Gledaš sasvim novim očima na svijet, na sve stvoreno. Svako opraštanje liječi osobne rane i ponovno uspostavlja blaženstvo. Vjernik se rješava neprijatelja praštanjem. Zato u svjetlu današnjeg Evanđelja, u sebi prepoznajmo oba ova  lika. Mi smo i onaj koji prašta, ali i onaj koji drugoga gnjavi. Rana povrede će ostati. Osobito ako su nanesene od onih kojima smo vjerovali, koje smo ljubili, neizmjerno ih voljeli. Tada te rane neizmjerno bole. Ostavljaju u nama ogromne doze nepovjerenja. Kad se jednom izgubi povjerenja onda ga je tako teško nanovo izgraditi.

Bog stoji pored nas kao naš mir. Jer nam je to najpotrebitije. On je mir naš u svim nemirima svijeta. I kad s njim izgrađujemo ovaj svoj svijet onda je to put koji ima radosnu budućnost. Oslonjeni na Boga naš život poprima sasvim drugi smisao. Tada se ne osvrćemo na mišljenja ljudi koji nas ne poznaju jer nam je bitnije ono što Bog misli o nama. Bog, koji nas je stvorio za ljubav i dobro poziva nas da praštamo kao grješnici grješnicima. Opraštanje je u biti temelj kršćanskog vjerovanja. Zato se opraštanje i odvija bezuvjetno. Ta zato i molimo u Očenašu oprosti nama duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim. I ne smijemo zaboraviti istinu da način na koji se mi budemo odnosili prema drugim ljudima tako se i Bog odnosi prema nama. To je pouka ove današnje prispodobe koja nam je stavljena na razmatranje. Krenimo s Kristom u život opraštanja. Oslobodimo se svih okova koji su nas prikovali u dubini mračne beživotne ravnodušnosti i krenimo s Kristom u avanturu radosnog praštanja. Jer svi smo mi jedni dugima darovani za radost.  „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.“

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

33 + = 43