U rukama dobrog pastira kao što je to Krist njegovo stado je sigurno

Četvrta vazmena nedjelja ispred sebe ima lik dobrog pastira. Nakon uskrsnog izvještaja prošle nedjelje zalazimo u misterij ljubavi Božjeg milosrđa i životnog usmjeravanja.

O Isusu kao Dobrom Pastiru govori čitavo deseto poglavlje evanđelja po Ivanu, a u ovom kratkom odlomku koji se danas čita na euharistijskom slavlju slušamo riječi kojima se identificiraju oni koji su u zajedništvu s Uskrslim.

Sve veća udaljenost od prirode i njezinih zakonitosti u betonizirano asfaltiziranom urbanizmu, slika pastira koji bdije i čuva svoje stado nam polako blijedi i nestaje. Stoga je urbaniziranom suvremenom čovjeku ova slika nerazumljiva. Naš govor također obiluje različitim novim oblicima u izričajnoj ulozi ovce te je unaprijed odbacuje kao nešto negativno. Usprkos ovima našim ograničenostima koje smo postavili Bog ima potrebu biti s čovjekom kao njegov zaštitnik i čuvar.

Isusov govor o dobrom pastiru želi razbiti naše predrasude koje nosimo i suprostavlja se ponekad našem doista ovčijem ponašanju. No po čemu se prepoznaju oni koji su Kristovi nije, dakle, samo poznavanje Krista nego i nasljedovanje Isusova glasa.

To je ono što ujedinjuje čitavo Isusovo stado i to temeljno određenje jednako je za poziv svakog Isusovog vjernika. Svaki pojedinac sluša glas svoga Pastira i svaki za sebe odlučuje hoće li se pridružiti stadu koje ide za Isusom ili će ići nekim drugim putem za nekim drugim pastirom. No, onaj koji odluči ići za Isusom mora znati da ga ne može slijediti izvan njegova stada.

U rukama dobrog pastira kao što je to Krist njegovo stado je sigurno. Kod njega nema manipulacije. On nije onaj koji je najamnik i koji ima za potrebu stvarati lažnu sigurnost. Prema svom stadu ponaša se brižno, a to onda zorno ocrtava njegovu zauzetost za svakoga pojedinog člana. Svoj vlastiti život daje da bi ga stado imalo u obilju.

Tako se u nasljedovanju Isusa očituje jedna otajstvena zbilja koja ima svoje korijene u njegovu odnosu s Ocem. Isus, Sin, od Oca je različit, ali isto tako i neodvojiv. Reći Isusovo stado isto je kao i reći Očevo stado. Reći da ih nikada nitko ne može ugrabiti iz Isusove ruke, isto je kao i reći da ih nitko ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Isus tako i govori. On i Otac su jedno, pa je i sva njegova briga za članove njegova stada usmjerena na to da i oni budu jedno, jedno u jedinstvu koje ne samo da ne dokida pojedinačni, osobni, identitet svakog pojedinca, nego se razlike pojedinih članova unutar stada u tom jedinstvu zapravo tek ostvaruju.

Tako je to i sa različitošću duhovnog zvanja. Dobri Pastir poznaje svaku svoju ovcu i zove je imenom. I svatko tko sluša glas Pastira ima posebni poziv i mjesto unutar stada. Ta posebnost poziva očituje se od početka. Prvo što je Isus učinio kad je počeo hodati zemljom i propovijedati Božje kraljevstvo, bilo je to da je izabrao posebnu skupinu ljudi, dvanaestoricu učenika koje je odabrao „da budu s njime, i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle“.

Živeći zajedno s njime, slušajući što on govori, gledajući što on čini, i pogotovo imajući iskustvo susreta s uskrslim Isusom, vjernici na neki način postaju njegov glas koji ostatku stada prenosi riječ Života koji ne propada.

Potrebno je moliti da takvih glasova u Crkvi nikada ne nestane, i, osobito, da takvi glasovi budu čisti.

No, pri tome ne valja zaboraviti da je u različitosti službi i poziva svaki od nas bez razlike pozvan slušati Isusov glas svojim ušima i da ide za njim svojim nogama. Zato je poziv svakog doista duhovan te je moleći danas za duhovna zvanja potrebno moliti i za to da se Duh Oca i Sina dade prepoznati na djelu u svakom čovjeku koji se naziva Kristovim.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

72 − = 65