UGLAVLJENI U KRISTU

Prispodoba koju smo čuli u današnjem Evanđelju doista je vrlo bremenita sadržajem i poukom upućenom glavarima svećeničkim i starješinama narodnim.

Ne samo da je protkana dubokim simbolizmom, nego je u njoj sadržana cjelokupna povijest spasenja, to jest opis odnosa Boga i njegova naroda. Premda izrečena kroz sliku vinograda, ipak nije bila nepoznanica onima koji su je čuli, jer se je Isus svjesno poslužio tom vrlo poznatom starozavjetnom slikom o Izraelu kao vinogradu Božjemu koja je govorila o Božjoj skrbi za svoj narod i nevjernosti tog istog naroda Bogu. Tumačeći ovaj evanđeoski odlomak sveti će Hilarije dobro uočiti bitne točke božanske skrbi, te smisao izabranja Božjeg naroda: „Shvaćamo da je tu otac obitelji Bog Otac. On je u svrhu žetve najboljih plodova zasadio izraelski narod. On ga je posvetom očinskog imena, to jest plemenitošću Abrahama, Izaka i Jakova kao kakvom ogradom posebne zaštite zatvorio unutar vlastitih međa. I proroke je pripravio kao kakav tijesak. U njih je poput mladoga vina utjecala stanovita plodnost Duha Svetoga koji kipi. Uzvišenost Zakona sagradio je za kulu da se, izišavši iz zemlje, uzdigne u nebo i da se iz nje može motriti Kristov dolazak. U poljodjelcima je slika svećeničkih prvaka i farizeja. Njima je dana vlast da poučavaju narod.“

Upravo u ovoj točci je i stanovita novost i razlika koju uvodi Isus svojom prispodobom. Dok su starozavjetne slike govorile o nevjernosti naroda kao takvoga, Isus jasno proziva svećeničke prvake i starješine narodne kao glavne krivce i odgovorne za lutanje naroda, jer nisu na ispravan način vršili svoju službu. Umjesto da poučavaju narod i da ga upućuju Bogu, oni su ga odvraćali, te su onda onemogućivali da donese svoje plodove. Hilarije jasno uočava da Isusova prispodoba opisuje djelovanje proroka koji su manje-više svi bili odbačeni i poubijani: „U slugama koji su poslani primiti plodove različito se i često ponavlja slanje proroka. Iznova su slani brojniji od prijašnjih. To je ono vrijeme kada je poslije propovijedanja pojedinaca poslan veći broj onih koji su proricali s obzirom na jednoga. Oni su u različitim vremenima bili bijeni, kamenovani i ubijeni jer su od naobraženoga i poučenoga puka tražili plodove.“

Isto tako ova prispodoba nije bila samo povijesni prikaz odnosa Boga i njegova naroda, nego je ujedno bila nagovještaj i onih budućih događanja koja su se imala zbiti u Isusu, Božjem Sinu i baštiniku vinograda. Točnije rečeno u ovoj prispodobi su sadržana i dva proročanstva: jedno je o sudbini Sina Božjega kojega glavari svećenički i starješine narodne odbacuju, a drugo je o stvaranju novoga naroda Božjega koji će davati plodove života jer će biti uglavljen u Kristu – kamenu zaglavnom. U tom duhu će sveti Hilarije i komentirati: „U sinu na kraju poslanome dolazak je i muka našega Gospodina koji je u svrhu suda na osudu kao izvan vinograda izbačen izvan Jeruzalema. Vijećanje ratara i preuzimanje baštine po smaknuću baštinika isprazna je nada da se nakon što je Krist ubijen može zadržati slava Zakona. U povratku je Oca obitelji u vrijeme kada je doba suda slava očinskoga veličanstva što je nazočna u Sinu. U odgovoru se samih prvaka i farizeja dostojnije apostolima vraća baština Zakona. Međutim onaj je Sin kamen koji su graditelji odbacili. Uzdignut je u zabat kao zaglavni kamen. U očima je svih divan. Između zakona i pogana u zgradi je sveza obaju krila.“

Ova prispodoba, međutim, ne nosi poruku samo za prošlost Izraela, nego je i danas vrlo rječita, jer nosi poruku svakom članu Crkve, novog naroda Božjega, samo u nešto malo drukčijim okolnostima života, nego je to bilo u Gospodinovo vrijeme. No kao što u očima glavara svećeničkih i starješina narodnih ona božanska prisutnost nije bila uočljiva, te je nisu ni prepoznavali, nego su je omalovažavali, obezvrjeđivali i prezirali, tako mnogi i danas olako odbacuju Božju riječ, ne poštuju Zakon, ne slušaju proroke, u ime svoje ljudske mudrosti, stavova i interesa. Doista, počesto mi ljudi ne uočavamo snagu i ljepotu Božje prisutnosti za nas u našim životnim okolnostima, uvjereni kako ljudskom snagom trebamo učvrstiti, to jest osigurati vlastiti život. A ne vidimo da baš radi toga ostajemo nesigurni u vremenu i prostoru, rasklimani i neučvršćeni u vlastitim stavovima i vrijednostima, poput zabata bez zaglavnog kamena koji prijeti svakim trenom da se sruši.

Stoga smo mi pozvani ne počiniti istu pogrešku židovskih glavara i starješina, nego prihvatiti Krista kao zaglavni kamen koji učvršćuje zdanje našega života, koji svojom blizinom učvršćuje našu rasklimanu ljudskost, koja se trudi uzdići put neba, ali bez pravog oslonca ako ne prihvati Boga i njegov Zakon kao drugu stranu luka kojem je Krist kruna. Samo prihvaćajući da nam po vjeri Krist bude zaglavni kamen, mi uglavljujemo svoj život na čvrstim temeljima i pravom uporištu, po čemu naš život postaje plodan božanskom plodnošću rađajući plodove života vječnoga.

Dr. Ivan Bodrožić; Izvor: www.patrologija.com/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

19 − = 14