Ukazanja Isusa i Marije u Ruandi

Svima su nam poznata ukazanja Blažene Djevice Marije u Lurdu i Fatimi, koja su priznata od Crkve. Poznati francuski teolog Laurentin svojevremeno je napisao za Glas Koncila kako su službeno sa smrću posljednjeg apostola završila Isusova ukazanja.

O ukazanjima je parafrazirano rekao: „Mi smo dužni vjerovati u Isusova ukazanja koja su navedena u Novom zavjetu. A sva druga ukazanja tijekom povijesti Crkve ne obavezuju nas. Možemo ih prihvatiti, a i ne moramo.“ Bitna je poruka određenih priznatih čuda u kojima su Bog ili Majka Božja dali određeni poziv i poticaj preko vidioca vjernicima. To izrečeno trebamo živjeti, a ne se samo diviti čudima, ili očekivati da ćemo mi doživjeti ukazanje. Postoje „ukazanja“ koja Crkva nije službeno potvrdila. Stoga kao vjernici trebamo biti oprezni da bismo sačuvali pravi poklad vjere i da nas ne zaokupiraju „navodna“ ukazanja i mjesta gdje se čuda „navodno“ događaju. Naše je da slušamo glas i stajalište Crkve o istinitosti ukazanja.

Gospa se prvi put ukazala na afričkom kontinentu u Ruandi 28. 11. 1981. godine trim vidjelicama koje su se zvale Alphosine, Anathalie i Marie-Claire, u malom mjestu Kibehu. Gospa Kibeška već je tada predvidjela genocid, dvanaest godina prije negoli se dogodio rat među plemenima u Ruandi. Pokazala je u ukazanju da će „rijeka krvi“ poteći Ruandom ako narod, plemena, ne budu prestala mrziti jedni druge. Genocid se dogodio kada je većinsko pleme Hutu sjekirama i palicama poubijalo gotovo cijelo manjinsko pleme Tutsi. Sve tri djevojke, vidjelice, imale su ukazanja Gospe u školskoj kapelici. Ubrzo su se počela događati Isusova ukazanja jednom pastiru, dječaku Segatashyji, poganinu koji nije znao pisati ni čitati. Ljudi su se pitali zašto je Isus izabrao baš njega, poganina, kada u Ruandi ima mnoštvo dječaka katoličke vjere. Preko dječaka Segatashyje, u razgovorima s njim, Isus je pozivao na promjenu života. Dječak mu se žalio da ga ne slušaju, da mu ne vjeruju i da očekuju čuda kako bi mu povjerovali. Dječak je narodu govorio: „Bog vam šalje poruke ljubavi i obećanje vječne sreće, a vi ipak tražite čuda. Prestanite gledati u nebo i očekivati čuda. Otvorite srce Bogu. Prava se čuda događaju u srcu“ (Immaculée Ilibagiza, Dječak koji je susreo Isusa, Naklada Benedikta, str. 35.).

Jedna Isusova poruka ljudima preko vidioca bila je: „Samo oni koji iskreno vole Boga i žive po njegovoj volji, tako da čine djela ljubavi, bit će primljeni u Kraljevstvo Božje, dok oni koji se pretvaraju i koji su licemjeri neće…“ Za sve stanovnike Kibeha, a potom za sve katolike i stanovnike Ruande začuđujuće je bilo to što se Isus ukazuje tome jednostavnom dječaku, pastiru koji je poganin, koji ni čuo nije za Bibliju, a nakon svakog ukazanja i razgovora s Isusom prenosio je teološki vrlo jake poruke podkkrijepljene velikim katoličkim istinama. Sagatashya se  preko Isusovih ukazanja susretao s Isusom tijekom jedne godine. Dječak nije imao ni dana škole, a s teolozima je mudro raspravljao o sadržaju i značenju riječi iz Biblije. Blažena Djevica Marija i Isus rekli bi vidjelicama ili dječaku točan dan i sat svoga sljedećeg ukazanja, pa bi na taj dan i u taj sat bio izravan prijenos preko radija. Djeca su kod ukazanja upadala u duboke ekstaze. Sve su to promatrali članovi Istražnog povjerenstva, u ime Crkve. „Svi su vidioci ulazili u komatozno stanje za vrijeme ukazanja, i mozak im jednostavno nije primao nikakve informacije iz fizičkog svijeta. Pa ipak, bili su budni kao ja i vi. Svatko je od njih doživio potpuno odvajanje od stvarnosti onakve kakvom je mi doživljavamo i mislim da je perceptivna odvojenost bila najizraženija kod Segatashye“ (I. I., Dječak koji je susreo Isusa“, Naklada Benedikta, str. 106.). Psihijatar, liječnik koji je u ime crkvenog Istražnog povjerenstva sve to promatrao, testirao je za vrijeme ukazanja stanje dječaka Segatashye. Ostao je začuđen dok je pravio sve moguće testove kojih se kao psihijatar sjetio. Evo što je sve činio: „Napravio sam sve testove koje sam mogao zamisliti kako bih ga izvukao iz egstatičnog stanja kada je jednom ušao u vidjelačku ekstazu. Testirao sam mu živce u lubanji tako što sam mu usmjerio bateriju ravno u oči. Nije bilo reakcije. Ispitao sam mu senzoričke funkcije – gumenim sam čekićem lupkao po svim refleksnim točkama. Opet nije bilo reakcije. Štipao sam ga po cijelome tijelu, toliko da sam mu svijao prste da su se gotovo iščašili, zabijao igle u ruke i kroz cijelo tkivo tako da su izišle na drugu stranu. Svaki je test imao isti rezultat – bez reakcije. Na kraju sam mu pričvrstio elektrode po cijelome tijelu, spojio ih žicom na prijenosni akumulator i tako na njega djelovao strujom. Ni to ga nije dotaknulo, nije bilo nikakve fizičke reakcije! Ovo može zvučati kao da sam bio okrutan, ali sam morao biti siguran da ne glumi…. Što god sam mu radio, on nije ni trznuo…. Jednom sam prilikom gurnuo toga jadnička da padne na leđa i sjeo na njega svom težinom. Zatim sam mu stavio ruke na vrat da na trenutak zaustavim dotok kisika u mozak i da se onesvijesti. Vidite, to nije mogao glumiti. Poslije toga sam bio uvjeren da je Segtashya pravi vidjelac i da ima istinska ukazanja“ (I. I., Dječak koji je susreo Isusa, str. 106. i 107.).

O čemu je dječak Segatashya razgovarao s Isusom godinu dana ukazanja, od 2. srpnja 1982. do 2. srpnja 1983. godine? Razgovarao je o ispovjedi, postavljao je Isusu teološka pitanja o zlu, Sotoni, patnji, sudnjem danu, čistilištu, raju, o Isusovoj ljubavi. O tome je li spreman kao dječak umrijeti za čovječanstvo? Isus mu je navijestio da će umrijeti vrlo mlad. U jednom ukazanju, susretu, Isus je dječaku poručio, a Segatashya je zapamtio: „Rekao je da je izabrao mene da budem znak koji pokazuje ljudima koji ne vjeruju u njega, kao što su pogani i drugi nevjernici, da ih on ne zaboravlja. Da ih vidi, da mu je stalo do njih, da ih voli i da se nada da će ga pozvati u svoje srce. Izabrao je poganskog dječaka kao svoga glasnika kako bi pokazao svijetu da su njegova ljubav i spasenje mogući svakome…“ (I. I., Dječak koji je susreo Isusa, str. 105.). Nakon mnogih ukazanja – susreta s Isusom tijekom godine dana – Segatashya je kršten. Isus ga šalje da propovijeda u Burundi i Kongo, zemlju koja se nekad zvala Zair. Na tim „misijskim“ putovanjima doživljava svašta, razna zla. Vrlo je uspješan, brzo uči jezike lokalnog stanovništva, te je tako naučio vrlo brzo šest jezika. Za neki jezik mu je bilo dovoljno samo dva mjeseca. Najveće je protivljenje doživljavao kada je već krštenim ljudima propovijedao protiv poligamije. Takve propovijedi nisu prihvaćali muškarci, a ni žene. Dječak Segatshya ljudima je pričao o svojim ukazanjima i susretima s Isusom. U susretu s Immculée Ilibagiza, koja je napisala o njemu knjigu, rekao je: „Evo što trebaš znati. Isus nas sve poznaje duboko u dušu, zna sve naše snove i brige, nade i strahove, svu našu dobrotu i slabosti. Vidi naše grijehe i pogrješke, i od nas želi samo to da iscijelimo srce i očistimo dušu kako bismo ga mogli voljeti neizmjerno, kao što i on voli nas. Kada nam pošalje patnju, on to čini kako bi nam ojačao duh da budemo jaki kako bismo nadjačali Sotonu koji nas želi uništiti i kako bismo jednoga dana mogli zauvijek uživati u slavi njegove prisutnosti“ (I. I., Dječak koji je susreo Isusa, str. 192.).

U općem ratnom ludilu 1994. godine dogodio se genocid većinskog plemena Hutu nad manjinskim plemenom Tutsi. U tome je genocidu pogubljeno mnogo ljudi, među njima i Božji glasnik Segatashya, kojeg je ubio streljački vod. Završimo molitvom vidjelice Majci Božjoj Kibeškoj: „Dolazimo ti zahvaliti, Majko, Draga vjerna Majko. Nitko nije blažen kao ti. Neka ti svatko pjeva hvalu, Draga Majko, najljubljenije biće Stvoritelju, svi smo mi osim tebe rođeni u Istočnom grijehu, samo si ti, draga Majko, bez grijeha rođena. Svi anđeli u Božjem Kraljevstvu pjevaju tvoje ime u Raju. Draga Majko, koja nam brišeš suze na zemlji, mi te volimo!“

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

76 − = 67