Umiranje starog čovjeka prepunog navezanosti stvara novoga koji ima bolju budućnost!

Određeni dijelovi iz osobne i narodne povijesti se pamte duže od one koja je određena i službena verzija. Tako je i svjedočanstvo onih koji su prošli pustinjom i ušli u Obećanu zemlju prenosili su iskustvo u kojem je Bog svakog dana davao manu svom izabranom narodu dok nije ušao u Obećanu zemlju koja mu je bila darovana za nastavak života.

Okus tog kruha prepričavao se kroz naraštaje. Njegova slatkoća ostavljala je živo sjećanje da Bog nikada nije svoj narod ostavio na cjedilu već da ga je svakim danom usprkos svim nedaćama i teškim uvjetima za život u pustinji hranio. Živo iskustvo Božjeg interventa u povijesti uvijek je ono koje se prenosilo s koljena na koljeno. Iskustvo koje je genetske naravi poput mirisa i okusa  djetinjstva koji su nam ostali duboko urezani u našu osobnost. To povijesno iskustvo nam je duboko poznato jer svaka obitelj nosi povijest svoje obitelji, pojedinaca i cijelog obiteljskog stabla. Kad se dođe u Yadvashem onda svatko ima mogućnost poslušati iskustvo progona preživjelih pojedinaca u drugom svjetskom ratu i taj isti izabrani narod nije dao da netko drugi izvrši agresiju na njegovo sjećanje patnje koje je svaki pojedinac i obitelj prošla. Taj siguran način koji je svjedočanstvo iskustva ostaje nezaobilazan i neponovljiv jer dopuštati da netko drugi stvara drugačiju sliku onoga što je bilo tko prošao kao iskustvo zla u svijetu ostaje zabilježeno za vjekove i nije ga moguće falsificirati.

Život nikad nije bilo lagan. Svi prolazimo teškoće života. Intenziteti tih osjećaja variraju ali trajno ostaju jaki i neizbrisivi. Ostavljenost, ponižavanje, nerazumijevanje. I kada se čovjek zalaže za Božju stvar nije isključen od istih tih stvarnosti a osobito progona. Život je istkan stvarnostima u kojem nam Bog daje da vidimo sve ono što smo sebi stavili ponekad kao prepreku u ostvarenju Božjih planova. U svim našim životnim relacijama ponašamo se kao slijepci. Previše se pouzdajemo u ljude. Svatko ima veze za sve. Od običnih činovnika do liječnika, političara i biskupa. One koji su nam dragi njih idealiziramo. No Bog nam daje uvijek dovoljno vremena da se naučimo kako je sve oko nas prolazno a samo on vječan i jedini koji ispunja ljudsko srce i umirujega svojim mirom. Zapravo nam Bog omogućava dragocjeno vrijeme da se pročistimo od svega što priječi da se njegovo sveto ime proslavi. Svaka navezanost, svako pouzdavanje u čovjeka odvlači nas od Boga. Čovjek ma koliko nam se čini dobar uvijek je ranjen grijehom. Ilija nakon svega mukotrpnog života sklanja se pred bijesom moćne kraljice Izabele i doživljava iskustvo koje je tako jako. Iako je Bog ravnao njegovim životom kako to danas zabilježi Knjiga kraljeva Ilija zaželje umrijeti: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ Na izmaku svojih snaga kad se udaljimo od izvora života počnemo sumnjati i u sebe i svoje životne ideale. No to su dani kada Bog stoji pored nas da se osvjedočimo da je on Bog s nama koji nam daje novu perspektivu u životu koju treba mudro i s radošću prihvatiti i graditi novi život.

Umiranje starog čovjeka prepunog navezanosti stvara novoga koji ima svjetlu i bolju budućnost. Samo okrepljeni Bogom možemo proći pustinjom do onog mjesta gdje ćemo se susresti u Bogom licem u lice na našem životnom Horebu. Doista Bog nas želi sititi kruhom života koji je neprolazan. Iskustvo slatkoće mane ipak ostavlja gorak okus jer svatko tko je blagovao manu a zaboravio izgrađivati život u obećanoj zemlji iskustvom koje se ne smije zaboraviti i to iskustvo Božje nazočnosti, blizine i ljubavi u zaboravu umire. Zato Krist ukazuje da su dani njegove nazočnosti na zemlji ispunjenje koji ostavlja kruh slatkoće za sve dane do vječnosti. „Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre.“ Samo životom sakramentalnog primanja Krista ostvaruje se život na zemlji ali i život vječni. Bez sakramenata nema života. Svi su sakramenti Isus Krist. Svjesni smo da svatko danas želi krojiti neka svoja pravila, svoje sakramente, svoju vjeru. Tako neki kažu meni nije potrebno se ispovijedati svećeniku, ja se ispovijedam Bogu direktno kao da imaju otvorenu telefonsku liniju s Bogom ili su frendovi na fejsbuku. Moj pokojnik mora imati crkveni sprovod iako nikad nije stupio u posvećeni prostor Crkve. Poziv na istinsku življenu vjeru nije povremeno vršenje nekih čina koji su običajne naravi. Sve se svelo „na vjerujem kad mi zatreba“. Idem u crkvu kad imam vremena. Život vjernika se živi svakog dana. Svjedočanstvo vjere je svugdje od ulice do svoje vlastite privatnosti srca. Sve ostalo su običaji. Donijeti dijete na krštenje da ga se polije vodom a krštava se u nevjeri svojih roditelja kojima je bitno izvanjska veselica je bezvjerstvo. I tako je sa svim sakramentima. Oni su postali izraz modnih pista i utvrđivanja statusa. Demonstracija nevjere koja nema u sebi ništa. Zato i apostol Pavao naglašava kao pastoralnu smjernicu za život: „Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja!“

Vjernik kreira svakodnevno svoj život. Kao što domaćica svakim danom razveseljava svoje ukućane sa ukusnim jelom i domišljatim kreacijama svojih slastica tako i naš vjerski život svakim danom ima mogućnost rasta u istinskoj vjeri koja ima milost posvećenja. Iz Kruha života proizlazi život. Ne živimo u gorčini prema nikom jer sve to uništava nas osobno. „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ Danas stanite pred svojega Gospodina. Otvorite mu svoje srce, srce koje je istrošeno, ranjeno i dopustite da on postane liječnik vašeg života. Naše vjersko ozdravljenje ovisi o Kruhu života. Taj kruh je izvor nove snage duha koja nas tjera na čovještvo ljubavi koje je neprolazno. Oslobodimo se svega što nas je zarobilo. Oslobodimo se od svih onih koji nas vraćaju u žabokrečinu ustajale bare. Upravimo svoj pogled prema svojem Bogu. Danas u trenutku Božje blizine i njegove prisutnosti na oltaru u Kruhu života pogled svoj uprite u njega i tada mu recite sve što nosite u sebi. Pristupite blagovalištu ljubavi i neka vas veseli svojom prisutnošću u vama obnavljajući i posvećujući svaku stanicu vašeg života.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

73 − = 69