Umrijeti, a i dalje živjeti

Da nisi možda umro, a još živiš? Ili si možda živ, ali nikako da umreš? Ili umireš, a želiš živjeti? Ili živiš sa željom da umreš? Ili drugi žele tvoju smrt, a ti se ubrajaš među žive?

Što je to umiranje zapravo? Ne znamo u potpunosti. Ali jedno znamo. Teško je umiranje. Svjestan si da te polako nestaje, da te lagano nema. Tu si, a nisi. To je ona konačna, fizička smrt. Nju svi čekamo, nadam se u razboritosti. No, sreća je da ona nema zadnju riječ. Uspinjanje duhovnoga života sastoji se u dobrovoljnoj smrti. U umiranju koje je slično tamjanu što gori i polako sagorijeva pod udarom svijeće. Svijeća, kad počne gorjeti, ona svijetli te sagorijeva i tamjan koji se pretvara u miomirisni dim i ispunja prostor. No, to nije njegov kraj, nego preobrazba. Tamjan je postao ono što treba biti – miris za sve, sveti kâd pred žrtvenikom. Preobražava se. I preobražava nas jer nam osvješćuje stajanje pred Bogom. A mi se bojimo preobrazbe. Nas je strah da nas nestaje. Ali, nas nestaje da bi nas još više bilo. Ta dobrovoljna smrt nije činjenica da nisi više tu, među svojima, među ljudima koji te trebaju. To štoviše znači da tebe još više ima, zahvaljujući tvom naporu prema Bogu i zbog Boga.

Biti ujedinjen sa živim Bogom, Isusom Kristom u Duhu Svetom znači da nisi nikad sam. Znači da tvoja željena samoća jest tvoje umiranje tebi samome i da po njoj spoznaješ ono čemu se nikad ne bi nadao. Spoznaješ sebe, svoj smrad i grešnost. Svoj ljudski jad i prolaznost. Kad to shvatiš, kad se tako trzneš prema duhovnom životu, započinješ jednu novu stranicu predivne knjige koja se zove Avantura s Bogom. Ta avantura nije luđački pokušaj činiti sve kako bi sebe zanijekao ili zanemario osnovnu ljudskost, već je to pogled u kojem dobivaš nove oči – oči duha koje ti nitko ne može zaslijepiti. Po tim očima vidio si Boga, vidio si Onoga za kim čezne tvoja duša i tko te spasio jednoć na drvu križa. Drvu koje je bilo sramota. Ta sramota postala je Božja slava. Po toj slavi ti si željen, ti si umro s Kristom da bi živio Njemu. Ono što te odvajalo od Boga, a zove se pravim imenom grijeh, sad je otkupljeno, oprošteno u žrtvi križa, u Božjem umiranju da bi živio, da bi rastao.

Stoga, ne boj se umirati. Boj se opet padati u ono zbog čega plačeš, a to je grijeh. Boj se uvrijediti Boga. Umri svojoj sebičnosti, strastima, zlim požudama, pokvarenim pogledima, prljavim maštanjima, umri svojoj lijenosti i malodušnosti. Umri okorjelom stavu pobune protiv Boga. Umri i ne boj se. To je put spasenja i rasta. Jer, ako ne rasteš, ti se smanjuješ. Ne samo u očima onih koji promatraju tvoj život, već i u svojim očima. Jer to nije ono na što si pozvan. Pozvan si na nešto puno veće, na nešto što se zove svetost po vlastitom umiranju.

s. M. Elizabeta

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 6 = 2