Ususret svetkovini Svih Svetih i Dušnom danu: Iza sebe ostavi trag na kamenu!

Dok sam bio još maleni dječarac, volio sam slušati starije ljude i pamtiti sve ono što su mudro rekli. U mom rodnom mjestu takvi mudri i plemeniti razgovori vodili su se na svim mjestima: u kući, na polju, uz čašu vina ispred zagorske klijeti.

Sjećam se dobro da su se na mudar način međusobno razgovarali, i da su postojale granice preko kojih u svom razgovoru nisu prelazili. Kada su se tijekom godine razgovarali o pokojnima, izbjegavali su negativističke i kritizerske razgovore o pokojnima. Iz tog razdoblja ostala mi je u sječanju rečenica koja je bila na neki način zaštita od loših razgovora o pokojnicima. „Bog mu daj duši lako….“ glasila je rečenica, koja je presjecala isticanje bilo koje pokojnikove mane ili grijeha. „ O pokojnicima sve najbolje….“ rekao mi je dok sam bio u vojsci kapetan kada sam kao član počasnog, streljačkog voda išao na sprovod nekom istaknutom članu Partije. Nekada je bilo uobičajeno da se čuva pozitivni ljudski integritet pokojnikova života. U naše vrijeme se često ne držimo tog stila ponašanja. Ima onih koji ne prezaju od lošeg govora i pisanja o istaknutim osobama iz hrvatske bliže ili daljnje prošlosti. To svakako nije lijepo! Zašto? Pa zato, što je svaki čovjek željan ostaviti pozitivni ljudski trag iza sebe, sa više ili manje uspjeha. Nitko normalan ne želi da ga se sjećaju iza života po manama, grijesima i lošim potezima. Postoji priča o dva prijatelja. Ta priča je priča nepoznatog autora.

Dva su prijatelja hodala kroz pustinju. U jednom trenutku putovanja posvadili su se i jedan je prijatelj drugoga ošamario. Ošamareni je bio povrijeđen, ali je bez riječi napisao u pijesku: „Danas me najbolji prijatelj ošamario.“ Nastavili su hodati dok nisu naišli na oazu u kojoj su se odlučili okupati. Onaj ošamareni zaglibio je u močvari i počeo se utapati, ali ga je prijatelj spasio. Kad se oporavio od šoka, na kamen je napisao: „Danas mi je najbolji prijatelj spasio život.“ Onaj koji je ošamario, ali i spasio svog najboljeg prijatelja, upita: „Kad sam te udario, to si zapisao u pijesku, a kad sam ti spasio život to si uklesao u kamen. „Zašto? “ Ovaj odgovori: „Kad nas netko povrijedi, trebamo to zapisati u pijesku kako bi vjetrovi oprosta to mogli izbrisati. Kad netko za nas učini dobro djelo, moramo ga uklesati u kamen kako ga nijedan vjetar ne bi mogao izbrisati.” Naučimo zapisivati svoje boli u pijesak, a lijepe stvari urezivati u kamen!

Ta priča je primjenljiva na život svakog čovjeka. Pogotovo je vrlo dobra za opis životopisa svakog sveca, onog koji je službeno kanoniziran, ali i na mnoge ljude koji su svetački živjeli i ušli u Općintvo svetih a nisu kanonizirani. Na Svetkovinu Svih Svetih slavimo Općinstvo svetih, sve svece iz povijesti ljudskoga roda, od kojih su neki iz našeg naroda, pa čak i naših obitelji. A koje i kakve su to osobe? To su ljudi koji su za svog zemaljskog života nastojali ostaviti pozitivan trag dobrote, pobožnosti, duhovnosti, ljudskosti, a da su se pri tom žrtvovali za Boga i ljude. Ostavljali su trag „urezan u kamen” naših sjećanja, kao veliki ljudi, kao osobe koje znaju što hoće od života i koja je bit života po Božjem naumu. A Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih je dan kada kao zajednica i pojedinci imamo pred sobom pokojnike sa kojima smo se družili za njihovog zemaljskog života. Gubitak čovjeka iz obiteljskog života je svojevrstan veliki šok za obitelj, bila to mlada ili starija osoba. Pogotovo ako majka izgubi dijete: sina ili kćer. Tada uvijek nastaje pitanje kako se nositi sa tom strašnom boli i ranom u duši. Vjera nam daje odgovor ! Treba se okretati prema pokojnikovoj pozitivi, pozitivnom tragu kojeg je kao osoba ostavio za vrijeme zemaljskog života. Nitko od umrlih ne bi nam savjetovao i rekao: „Plačite, plačite, i opet plačite…“ Rekao bi nam zasigurno: Pamtite me po mom pozitivnom životnom tragu, po onom što sam „uklesao u kamen“.

Ne tugujte, jer ništa ne možete promijeniti. Okrenite žalost u radost, postanite svjesni da sam vam bio velik barem po nečem, po nekim mojim životnim stavovima i potezima.. Toga se držite i to si stalno postavljajte pred oči svoje duše. Zaboravite moje slabosti, moje promašaje. Pamtite me, kao što se Crkva spominje svetaca iz povijesti spasenja. Ona ističe samo vrline svetaca, jer na taj način im produžava njihovo duhovno djelovanje i danas u životu Crkve. I uistinu smo kao ljudi i kao katolici duhovno jaki i veliki, ako znamo zaboravljati i dopuštati da se sve negativno izbriše iz života naših najmilijih, sve ono što je zapisano „ u pijesak“. Ovih dana, uoči  Svetkovine Svih Svetih i Dušnog dana, naša će groblja biti veliko stjecište ljudi svih staleža. Mnogo će truda i novaca biti uloženo u uređenje grobova. Živa, zemaljska Crkva će se spojiti sa Nebeskom Crkvom, sa Općinstvom svetih. Molitve i zapaljene svijeće će danju, a pogotovo noću pokazivati mnoštvo malih svjetala. Simbolika toga mnoštva biti će veličanstvena, za oko čudesna kao pokazatelj da naši pokojnici nisu u mraku, da kao Božji originali i danas nama ostaju svjetlo po svojoj dobroti i vjeri koju su svjedočili za vrijeme zemaljskog života. Neka naše rasprave, razgovori na grobovima naših najmilijih idu u pravcu zaziva: „ Bog im daj, duši lako…“. Na grobu nije nužan i potrebit plač, nužna je vjera i spoznaja da pokojnicima i sebi želimo najbolje tada kada molimo da im Bog bude milostivi sudac, da im dadne spokoj, mir, da njihovoj duši bude lako. Odbacimo tijekom tih dana bilo kakvo kritizerstvo, prema bilo kojem pokojniku. „Bog im daj, duši lako….“

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

19 − 17 =