Velika subota – u sredini između ponornog užasa Velikoga petka i radosti Uskrsa

Velika subota je jedinstven, misteriozan i tih dan. To je dan bez liturgije, što je njegov simbol, znak one nedokučivosti života, koji se održava u sredini između ponornog užasa Velikoga petka i radosti Uskrsa, simbol redovnog životnog stanja koje se smješta ponajviše u sredini, iako je takva sredina prijelaz i samo takva može biti. To znači da stvari mogu dopušteno stajati i ovako.

Možda na leđima već nosimo najružnije svoga života. To, naravno, nije točno, niti je točno na sasvim radikalan način. Jer ono definitivno mora tek doći za sve.

Ali na neki način bi moglo biti i točno da smo možda ‘uspjeli’, kao što običavamo reći; stare rane možda više ne krvare, postali smo skromniji i razumniji u našim zahtjevima, manje zahtjevni prema sebi i drugima, s određenom rezignacijom koja ne šteti puno. To doista može biti neko dobro. Ne moramo neprestano proživljavati užas zbog neshvaćenosti života, niti nas mora zanositi njegov sjaj, ne moramo stalno opasno kliziti tankom niti između života i smrti. I normalnost života, ono redovno stanje, može biti časno i blagoslovno. Ali takvo bivanje u sredini, u normalnosti života, mora se i pojmiti upravo kao prijelaz. Kao prijelaz s Velikoga petka na Uskrs. Čovjek, kršćanin, nema pravo biti skroman. On mora sačuvati živim beskrajni zahtjev. Ne može od podnošljivosti boli napraviti zamjenu za bezgraničnu i vječnu radost, što je naša neutaživa obveza da joj se nadamo i da je tražimo. Budući da Bog postoji, čovjek i kršćanin mogu tražiti sve, jer On je sve. Budući da je smrt umrla u Kristu, i naša rezignacija mora umrijeti. Velika subota našega života mora biti dan iščekivanja Uskrsa, ustrajnost nade u definitivno što je slava Božja.

Međutim, taj ispravni način življenja Velike subote našega postojanja nije neki ideologijski dodatak normalnosti života između njegovih krajnjih suprotnosti. Velika subota se konkretizira u onome koji svakodnevni život pretvara u svakodnevni humani život: u strpljivosti sposobnoj da čeka, u humoru koji ne uzima sve tragično, u raspoloživosti da se dadne prednost drugima, u povjerenju unatoč prijevari i koristoljublju, u neukrotivoj hrabrosti koja se nikada ne predaje. Vrlina svakidašnjeg života jest upravo nada kojom činimo moguće a nemoguće prepuštamo Bogu. Da bismo to kazali pomalo paradoksalnim riječima, ali i ozbiljno, možda bismo morali zaključiti: ako dobro razmislimo, najgore se možda već dogodilo: mi jesmo, i ni smrt nam više ne može oduzeti ovo naše postojanje. Velika subota je dan redovnog životnog stanja. Ali doći će i Uskrs, istinski i vječni život.

Izvor: www.palotinci.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

69 + = 75