Veliki četvrtak – kad Isus lomi kruh i daje nam ga, nestaje svaki strah i Bog je posve blizu

Današnjim danom poniremo u otajstvo Krista, otajstvo utjelovljenog Boga koji nam dariva smjerokaz i uzvišeni model života koji smo primili u povjerenju od Božje ljubavi. Razgaljena ljubav koju nam je Gospodin ostavio trajno nam je primjer upravo u gestama koje ostavlja.

Toliko dugo vremena odgajani smo u nekom čudnovatom odnosu prema Bogu. Između našega življenja na ovom svijetu i Božanskog života postavljan je jedan veliki jaz, razdaljina koja je podijeljena na naš život i njegov Božji život. Kao da su oni potpuna suprotnost. Ta dva života po nekim našim shvaćanjima su dva različita života. Ovim milosnim danom valja nam kao onima koji vjerujemo, koji imamo povjerenja u Boga obnoviti vjernost da je naš život Božji tj. Božji život jest naš život. Prihvaćajući ovaj dar u potpunosti osjećamo i stvaramo dobre temelje za život u ovoj dolini suza.

Geste kojima smo danas svjedoci, koje dolaze od Boga, suprotstavljaju se modelima kojima je okićen ovaj svijet u kojem živimo, koji nas prisilno uvjetuje u svakom djelu pa i u najmanjem atomu našega života. Sve oko nas uspostavljeno je da čovječanstvo bude pod vlašću nekoga ili nečega kojima se manipulira, rušeći mu dostojanstvo, opterećujući nas, rušeći samopouzdanje koje onda stvara kritičnu masu kojom je lako nametnuti još više stavova koji nisu u temelju dobrog života. Taj svjetski bog u centrima moći ima smišljen plan kako što bolje utržiti ljudsku radoznalost baratajući i svodeći život na najniže grane nagonskog života. Dobro je smišljen i razrađen ovaj plan ovladavanja čovjekom jer je uvijek bilo najlakše uspostaviti svoje ciljeve igrajući na sigurnu kartu prividnog zadovoljstva i ugode. I kad se osvrnemo oko sebe onda sve što se događa i sve što živimo samo nam je pokazatelj kako nas je lako namamiti u taj prividni lijepi svijet koji je puno obećavao, a ostavio ono što živimo, razrušene živote, uništene obitelji, narušene međuljudske odnose, prazninu koju ništa ne može ispuniti.

Kristov nam je primjer slijediti. Vratiti se Božjim vrednotama i svoj život uresiti krepostima. Poniznost je najdragocjeniji dar koji je početak kršćanskog života. Danas Bog Isus prilazi svakom od nas i pere nam noge. Prilazi svakom od nas kako bi nas, opravši noge, pripremio , na novi hod za bolji i blagoslovljeni život. On nije od onih koji obećava u prazno niti ima želju za obmanom pristupa svakom od nas i nakon svega pita nas „ Razumijete li što sam vam učinio?…. Ako dakle ja –Gospodin i Učitelj- vama oprah noge, treba da i vi činite kao što ja vama učinih. “(Iv 13, 14-15) Ostvarenje dobrog života očituje kroz ovu gestu poniznosti koja izgrađuje i nas i sve oko nas u pristupu da jedni drugima pomažemo i činimo jedno tijelo Kristovo po ljubavi njegovoj. Znam da je to teško prihvaćati kao temelj života jer u većini jedni drugima umjesto da budemo na izgradnju više smo spremni svoje noge podapinjati. Štoviše okrutnost našega života je nespojiva s onim što nam je ostavio Krist za dobar život.

Kojim putem zapravo krenuti da se sve počne mijenjati? Kako sebe učiniti boljim? Danas dobivamo odgovor na ovo pitanje.

Danas je ustanovljen sakrament svetoga reda, ministerijalnog svećeništva i sakrament euharistije. Ovo dvoje jeste naš početak prvenstveno shvaćanje kako je naš život Božanski život. Po klici krštenja svi smo postali svećenici i svećenice, narod odabrani za kraljevsko svećeništvo koji svakim danom slave euharistijsku gozbu okupljajući se oko svojega obiteljskog stola, primajući sve koji nam dolaze u prijateljskom zajedništvu. Veliko otajstvo ove posve svakidašnje i ljudske geste leži u tome da po njoj prepoznajemo Kristovu nazočnost među nama. Bog postaje potpuno prisutan kad mi posve ljudski živimo svoju svakodnevnicu. Vrativši se za obiteljski stol i vraćajući molitvu u njezino središte tada smo u mogućnosti razumjeti toliko veliko otajstvo Božje nazočnosti za ovim stolom koji stoji u središtu ovog našeg prijateljskog zajedništva. Ovo je mjesto na kojem ranjivi Bog poziva ranjive ljude da u miru dođu na gozbu. Kad Isus lomi kruh i daje ga nama, nestaje svaki strah i Bog je posve blizu. Kad se sakupljamo oko stola euharistije nemojmo ostati kao gosti koji ne znaju zašto su tu, kao oni koji su zalutali na neko zbivanje. Blagujmo jedan kruh i pijmo iz jedne čaše. Vjerovati u Isusa Krista znači ne samo ispovijedati da je on Sin Božji, da je živio prije mnogo godina, da je učinio velika čudesa, propovijedao mudar nauk, umro na križu i uskrsnuo od mrtvih. To prije svega znači potpuno prihvatiti istinu da Isus Krist živi u nama, da i u nama i po nama ispunjava svoje Božansko poslanje. Ovo duhovno znanje da Krist u nama živi daje nam potpuno prihvatiti otajstvo kako na oltaru više nije kruh i vino već živi Bog Isus Krist. Blagujući od tog razlomljenog kruha, Krist u nama je taj koji nam objavljuje sebe i mijenja naš život, koji nas oslobađa od spona i okova nametnutih života. Stoga velika je milost imati spoznanje da Isus nije napustio svoj narod već ostavši u prilici kruha i vina, koje je tijelo i krv Njegova, po nama i našem sudjelovanju blagovanja mijenja svijet po nama. Ovo je naš uzvišeni put promjene koji rađa životom blagoslova, koji nas oslobađa od sebičnosti i koji nam otvara siguran hod novim stazama svjedočenja u ljubavi Božjoj.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 80 = 88