Veliki petak u znaku duboke duhovne tišine

Vjerujem da je svima poznato kako svećenik nakon  „Posljednje večere“, Euharistije na Veliki četvrtak, ogoljuje oltarni stol. Uz pomoć đakona i ministranata sve se skida s oltarnog stola, svi predmeti – križ, oltarnjak i sve ostalo.

Tabernakul ili Svetohranište ostaje prazno, jer su posvećene čestice prenesene na pokrajnji oltar za svetu Pričest na Veliki petak, kada se ne slavi sveta Misa. Po starom hrvatskom običaju zavezuju se zvona, koja ne zvone sve do pjevanja „Slave“ u Vazmenom bdijenju Velike subote. Ako na Veliki petak u župi ima sprovod, vrijedi pravilo da zvona ne zvone, ne najavljuju početak sprovoda ni tijek sprovoda. Svećenik na kraju svete Mise na Veliki četvrtak otpušta narod bez pozdrava. Šalje ih da u tišini idu kući ili na molitvu kod Božjeg groba. Molitvu zvana „Getsemanska ura“ u mnogim župama kod Božjeg groba mole razne župne udruge sve do ponoći. Ono što je, po mome sudu, najvažnije jest stvaranje tišine. Vjernici se razilaze u tišini. Tišina nastaje prestankom zvonjave u župi. Tišina se uvlači u molitvu zvanu „Getsemanska ura“. Tu bi molitvu trebalo moliti i u katoličkim obiteljima. Normalno, prema mogućnostima i stanju duhovnosti pojedine obitelji. Na Veliki petak u mome su kraju poljodjelci govorili: „Danas se ne dira zemlju!“ A to je značilo da još na Veliki četvrtak završavaju poljodjelski radovi i to traje sve do idućega tjedna. Sve je to poziv i poticaj da na Veliki petak, osim obaveznog posta i nemrsa, u obiteljima vlada ozračje razmišljanja, molitve, meditacije, usredotočenosti na Isusovu Muku i smrt. Da bi vjernici duhovno doživjeli Isusovu Muku, u mnogim se župama organizira na Veliki petak križni put kroz župu. A kasnije svi sudjeluju u obredima Velikog petka.

Tišina (lat. Silentium)

U naše vrijeme ljudi se pitaju ima li ikakva smisla tišina. Nismo navikli na tišinu. Tišina je postala nešto strano vremenu u kojemu živimo. Pa tako neki kažu da je tišina praznina, teška praznina u kojoj ne znamo što ćemo sa sobom. Nedostaju nam radio, razgovori, televizija, društvo, mladima mjesta druženja uz glazbu, „narodnjake“. No, tišina je bogatstvo, a ne praznina. Povremena tišina vrlo dobro dođe ljudima koji poznaju osnove prave duhovnosti. U tišini Bog govori, a mi ga možemo čuti, razgovarati s njim i moliti. Portugalski pisac Eduardo Galleano zapisao je: „Samo budale vjeruju da je tišina praznina. Ponekad je najbolji način komuniciranja upravo tišina.“ To je neoboriva istina. Isus se koristio tišinom kao sredstvom za stvaranje molitvenog ozračja. Zato evanđelisti često spominju kako se Isus povukao na samotno mjesto. Ako je Isus tražio samotna mjesta i tišinu, nije li logično da i mi tražimo samotno mjesto i tišinu. Za to je idealan dan Velikog petka. U tišini se može vrlo dobro komunicirati, biti u komunikaciji s Isusom patnikom, duhovno i molitveno osvjetljavati vlastite muke i muke Crkve u Hrvata. Jesmo li zreli za tišinu Velikog petka, za tišinu kao blagodat?

Podrijetlo i smisao tišine

Tišinu je prvi put uveo Pachomius u egipatskim redovničkim zajednicama. Odnosila se na noć u samostanima. Tišinu su polako uvodile i usvajale i kasnije redovničke zajednice. Uveli su je benediktinci kao najstariji red na Zapadu. Ordo Sacti Benedicti (OSB), Red svetog Benedikta, utemeljen je 529. godine poslije Isusa Krista. Benediktinci kao redovnici mnogo su učinili na području europske kulture, obrazovanja, ekonomije. Zato se ponekad razdoblje od 6. do 16. stoljeća zove i „benediktinska stoljeća“. Benediktinci su bili prisutni u našim krajevima sve od dolaska Hrvata u ove krajeve. Uživali su velik ugled kod hrvatskih knezova i kraljeva zbog pismenosti i kršćanske kulture. Utjecali su svojom nazočnošću i radom na razvoj hrvatske kršćanske kulture. Nažalost, za vrijeme Napoleonove okupacije naših krajeva morali su napustiti Hrvatsku. Danas postoji samo jedan muški samostan benediktinaca – Samostan Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, otok Pašman, blizu mjesta Tkona. Kod benediktinaca su bile prisutne dvije tišine (Silentium) – tišina za stolom i tišina poslije večernje Mise sljedećega dana. Tu su tišinu zvali „Veliki“ ili „Visoki“ silentium ili Silentium nocturnum.

Veliki silentium, Velika tišina

U našim se krajevima na različite načine sačuvao u pojedinim župama post uoči Božića, Velike Gospe ili nekih župnih zaštitnika. Kako u kojem kraju i župi. Ali se vrlo malo govori o tišini, silentiumu. Drugi vatikanski koncil s obnovom liturgije daje poticaj i obvezu da Veliki petak bude u znaku posta i nemrsa. Liturgija Svetog trodnevlja očekuje od vjernika da, prema stanju osobne duhovnosti, drže molitveno-duhovnu tišinu na Veliki petak. Zato nije nikako uputno, pametno, da na taj veliki i sveti dan mladi idu u diskače ni na kakve druge plesnjake. Nazočio sam razgovoru u kojemu je otac kćeri strogo branio toga dana odlazak na neki plesnjak sa živom glazbom. Branila se tezom: „Veliki petak je isto kao svaki drugi dan“. Veliki petak nije niti može biti kao i svaki drugi dan u crkvenoj godini. On je sveti dan, dan šutnje, tišine, odmora, molitve, meditacije, dolaska u crkvu kod Isusova groba, sudjelovanja u obredima Velikog petka. To je dan klanjanja križu, Isusu, koji nas je po križu, Muci, smrti i uskrsnuću otkupio. Zato bi jasno i neprekidno, svake godine, trebalo podvlačiti crtu između onog „biti u svijetu“, ali „ne biti od svijeta“. Cvjetnica, Veliki tjedan, Sveto trodnevlje dio su tradicije hrvatskog katoličkog puka, ali i mnogo više od sasvim obične tradicije. Neka tako bude. Bilogorci i Podravci zgodno kažu: „Nemoj se nalecati“, što bi u prijevodu značilo, nemoj činiti ono što se toga dana ne čini. Svako „nalecanje“ za njih je svojevrsna opasnost, bespotrebno poigravanje s Bogom i samim sobom. Razmisli hoćeš li ovogodišnji Veliki petak biti u osami i tišini ili ćeš se „nalecati“.

Impresivno pojedinačno klanjanje Isusovu križu, u tišini, na Veliki petak

Ima li ičeg ljepšeg u obredima Velikog petka od klanjanja križu u tišini. Jedan po jedan, vjernik za vjernikom, uz pjevanje mješovitog crkvenog zbora, prilaze križu. U mislima stotinu muka, mnogo životne patnje, osobne grješnosti i mana. Prilazim križu. Ljubim Isusa. Potresno! Križ nije sramota. Patnja je pobjediva. Bolest je dio životnog križa. Svaki vjernik sa svojim križem klanja se Isusovu križu, njemu koji je razapet, njemu kojega će skinuti s križa i koji će uskrsnuti. Isuse, hoću biti s tobom u patnji, budi uza me. Radujem se susretanju s tobom, u molitvi, u samoći, na osami. Daj mi snage za život. Ojačaj me i ne dopusti da klonem pri prvom padu. Ti si tri puta padao i opet se dizao. Podari mi u mome životu Veroniku i Šimuna Cirenca. Ne molim te samo za sebe, nego i za one s kojima živim i s kojima ću se susretati na životnom putu. „Daj da mi svaka tvoja postaja bude korak u nebo“.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

7 + 2 =