Vjera je potpuna uronjenost u otajstvo Isusa Krista!

Tako nam je bliska ova današnja Habakukova životna teškoća: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!“

Vrijeme u kojem jesmo obiluje različitim oblicima u kojima se vjera živi na neki svoj osoban, osebujan, samostalan i privatan način. To zahvaća sve od svećenika koji žele biti teatralci neponovljivi šarlatani i cirkusanti, neostvareni teolozi koji kredibilitet grade na toj nekoj diplomi a u srcu su bezvjernici do vjernika koji su izloženi svim mogućim utjecajima svakojakih masa i osobnosti. Svatko želi svoju verziju svoje vlastite privatne vjere s kojom onda lako opravdava svoje postupke. Tada je lako sve. Tada je moguće sve prihvatiti jer je taj osobni privatni Bog upravo onakav kakvi smo mi. Takva vjera uključuje samo moje vlastito mišljenje. Moja razmišljanja, moje stavove koji obično nemaju nikakve veze s Bogom Isusom Kristom niti sa kršćanstvom osim što se moraju pozvati na nekoga a to je onda obično nekakav sladunjavi Isus koji nikako ne odgovara evanđeoskom otkupitelju i spasitelju. Takvi takozvani vjernici zaziru od euharistije jer im je misa dosadna. Ne mogu se koncentrirati. Uvijek im je nešto dosadno. Mnoštvo remeti njihov mir. Prve klupe su rezervirane za neke. Smetaju ih službenici oltara. Propovijed im je loša. Čitači nerazumljivi. Glazba je neinteresantna, zbor katastrofalan. Uvijek imaju nekakav problem. Uvijek pronalaze nešto kako bi se opravdali jer oni imaju svoje privatne bogove koji štuju. No redovito posjećuju nove hramove u kojima se tako dobro emocionalno osjećaju. Ti novi hramovi pružaju im kompletan doživljaj. Duh im se uzdigne uz pobožne pjesmuljke zdravoljubaca ili kakvu laganicu obilazeći svakovrsne oltare uz pobožne potrošnje peglanja kartica uz okrepu za ispaćeno tijelo od cjelodnevnog hodočašća. Oni se ispovijedaju samima sebi. Imaju direkt vezu za sve. Osjećaju oproštenje jer sebe uvjeravaju u svoju laž kako su jedino oni pravednici i veliki vjernici koje nitko ne razumije a osobito ta neka organizacija koja im smeta ponajviše financijski jer oni bi bolje upravljali sa Caritasom vjerojatno dijelili svojima ili pak sebi osigurali svoje vlastite elementarne ciljeve potrebite za život neku vilu, kakav penthaus ili pak kakvu lijepu jahticu za odmor od te organizacije. Svoje grijehe ne vide, kažu da ih nemaju ali lako znaju u drugog upirati prstom i prokazivati grijeh te ga uveličavati poradi dramaturgije da sebi peru svoju nečistu i dijaboličku dušu.

Vjera i vjernici danas smetaju ovom svijetu. Nikad toliko otvorenih progona i pogrđivanja kao danas. To progonstvo je suptilnije. Započinje obično sa ponižavanjem, izrugivanjem i prizivanjem na razna demokratska prava. Tako i ovih dana imamo čuti te neke koji u stilu velike demokracije kao veliki demokrati koji poštuju sva ljudska prava ostalih zazivaju svoje vlastito pravo ugnjetavanja i uskraćivanja prava onima koji vjeruju i svoju vjeru prakticiraju. Da lako je to danas u današnjem vremenu pokazati kako si velik i demokratski osviješten udarajući jednu staru vjersku aktivisticu. Prizivajući se na svoje prava iz prošlih vremena koja su se lako zaboravila u kojem su vjernici bili uvijek drugoga reda. Ne daj Bože da bi iz obitelji tko bio u svetom redu tada je cijeloj obitelj bila zapečaćena budućnost. Možda je i sama Crkva zaboravila na tolike obitelji koje su podnijele svoje ogromno mučeništvo kroz šikaniranje i ubijanje, maltretiranje onih koji su vjeru čuvali kao najveći poklad. Biti vjernik u ta vremena kada su silnici oduzimali u ime naroda od nekakve prozvane buržoazije njihova privatna dobra kako bi sebe pretvorili u novu buržoaziju. Buržuje koji i danas tlače mali narod jer im je narod samo masa s kojom upravljaju i manipuliraju. I ti danas imaju nešto reći o vjeri. Neka vrate oni sve što su otuđili kad im je toliko važna pravednost i pravo. Neka se osile u poštenju i demokraciji pa im neće smetati jedan blagoslov kruha u vrtiću ili školskoj ustanovi.

Doista je vrijeme u svima nama da se odlučimo jesmo li vjernici ili nismo. Vrijeme je da se pročiste sve manjkavosti od zadnjih polnoćnih polijevanja vodom i masovnog ulaska u crkvu. Od vremena kad je crvena knjižica zamijenjena krštenicom. Vrijeme je da se napokon sve stavi u red. Jesi vjernik živi vjeru – ako nećeš tvoja stvar. Ako ti vjera ništa ne znači tada nemoj potraživati da ti se mora izlaziti u susret. Biserje se baca da ljudi po njima gaze. Što će ti krštenje ako ne vjeruješ, prva pričest tvoje djece zar samo radi običaja, što će ti krizma da izruguješ sveto, vjenčanje radi koverata i kakvog ugođaja, sprovod ako ne vjeruješ. Ne treba ti. Idi svojim putem. Niko te ne prisiljava. Crkva ne pruža niti ispunja emocionalne želje ona je vjerna navjestiteljica žive vjere. Ako ti se to ne sviđa nađi neko svoje novo mjesto toga bar je uvijek bilo i ima koliko hoćeš. Vjera je nezasluženi dar. Vjera nije običaj. Vjera je život. Ona zahvaća sve dimenzije našeg života a ne samo parcijalno. Vjera je potpuna uronjenost u otajstvo Isusa Krista. Zato Bog stoji uz nas. On nas ne lišava životnih patnja ni problema koje u većini sami uzrokujemo. On je s nama Bog koji ljudske živote vjerom oplemenjuje.

Zato u svemu ovom životnom Gospodin nas tješi i otvara nam novost vjere da nikada ne malakšemo pred raznim izazovima i poteškoćama. Zato i mi danas  molimo Gospodina za dar vjere. Vjere koja je kadra i brda premještati. Kako je dragocjeno spoznanje da je Bog uvijek uz nas. On je naša pomoć i zaštita. On je onaj koji s tolikom ljubavlju onom koji vjeruje uzvraća stostruko. Premda toliko toga doživljavamo kao krah, kao da su se sve lađe potopile. Kao da zlo i nedaće trijumfiraju nad našim životom. Ostanimo hrabri u vjeri. Možda je u takvim stanjima skoro teško vjerovati no ne prepuštajmo se beznađu i pesimizmu. Bog stoji pored nas. Božja ljubav preobražava nas u ljude nade. Prepustite Bogu da nas preodgaja za ljude vjere i ljubavi. A svi koji progone vjeru i vjernike svi ti negativni, prepotentni, zlobni, neosjetljivi, bezobzirni i bezobrazni ljudi samo su jako, jako nesretni. Njima valja oprostiti kao što je opraštao Krist. Potpuno i bez zadrške. Vodite se Božjom ljubavlju. Poučavajte se evanđeljem i imat će te mir i blagoslov koji ispunja život. Molitva neka nas ispunja. Ona nas čini bližima Bogu koji svakog od nas u ljubavi čini novim vjernicima po njegovom milosrđu. „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 61 = 67