Vjerodostojnost svećenika i vjernika laika kao trajni izazov Crkve

Jesu li katolički svećenici u Hrvatskoj vjerodostojni?

Ovo je vrlo zanimljivo pitanje. Pitanje koje si često postavljaju oni kojima Crkva u Hrvata nije baš draga i ne „ljube ju“. Tako mi neki dan reče jedna gospođa: „ Samo manjina svećenika u Hrvatskoj je vjerodostojna.“ Za nju to znači da većina nije vjerodostojna, da većina ne živi onako kako propovijedaju. Bio sam šokiran tom izjavom. Mislio sam: kako može tako generalizirati i govoriti da je samo manjina vjerodostojna. Ali sam brzo shvatio, da bolju izjavu ni nisam mogao očekivati od te osobe. Riječ vjerodostojan je složenica, i vrlo rijetko se koristi u današnjem komunikacijskom razgovoru na hrvatskim prostorima. Zato, ako je potražite na internetu, ako želite znati što ona znači, onda će vam računalo „izbaciti“ primjere u rečenicama: „Ali mora postojati vjerodostojan svjedok., Nisi smislila vjerodostojan odgovor., Ne bih vam smjela reći, izvor je vjerodostojan., Ali znao sam da povjesničari imaju kriterije koje mogu primijeniti da bi dokazali je li neki dokument vjerodostojan ili nije., Ali mi ćemo imati vjerodostojan dokaz., A tvoj tata je lopov i ubojica koji jede ljude, tako da nije baš vjerodostojan., Potpuno uživljen i potpuno vjerodostojan.“

Dakako da ima još rečenica vezanih uz pojam vjerodostojan. Taško ih je sve navesti u ovom kratkom tekstu. Jedno je sigurno! Gospođa koja je rekla da je manjina svećenika u Hrvatskoj vjerodostojna, mislila je da sto posto u praksi katolički svećenici ne žive Evanđelje, i da se sto posto ne poklapa propovijedanje svećenika, njihovo vjerovanje i praksa. Ajde molim vas, razmislimo kakvo je to poimanje Crkve i klerika općenito. Pa, tko živi, ili je živio sto posto ono što je propovijedao. Ni sveci iz povijesti Crkve to nisu uspjeli. Kada bi to bilo tako, onda bi čovjek bio bog, a ne od Boga stvoreno biće i k tome nesavršeno. Da su ljudi općenito, sto posto kao vjernici vjerodostojni, onda im ne bi trebalo spasenje, Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Isus je upravo došao zbog toga da spasi i otkupi nas grešnike. A grešnici su u nekoj mjeri, svaki na svoj način, papa, biskupi i svi svećenici. Da je papa sto posto vjerodostojan, zar bi se trebao ispovijedati svaki tjedan? Crkva je istovremeno po svim svojim članovima sveta i grešna. To nas je, barem neke poučio II Vatikanski koncil. Zanimljivo da do nekih to još nije doprlo kao poruka. Pa kako možemo očekivati od klerika savršenstvo. To je „non sens“ ! Kada sam malo promišljao, sjetio sam se da je to  kvazi očekivanje onih koji ne žele dobro Crkvi. Ima situacija da je jedan svećenik, u relativnom smislu vjerodostojan za jedne ljude, a za druge nije.

To sam spoznao na prezentaciji knjige g. Mirka Ivanjeka „Veliki Petak 1945., biskup Josip Maria Carević, život za narod – smrt u ime naroda“ Paradoksalno! Kako spojiti misao, ili podnaslov knjige: život za narod – smrt u ime naroda. Pitanje je, kaako je to živio za narod, a zaslužio je smrt u ime naroda. Na to pitanje, dao je odgovor u svom predstavljanju spomenute knjige akademik g. Stjepan Damjanović  govoreći o autoru i tekstu knjige: „Pišući ovaj tekst autor je, zbog svega što sam spomenuo, jasno i djelotvorno stao na stranu dobra, posebice još i time što je uspješno raspršio tvrdnje onih koji su klevetali biskupa Carevića, biskupa koji je došao u Dubrovnik u teškom vremenu nakon šestosiječanske diktature 1929, kojom su diktaturom bila zabranjena i vjerska okupljanja, što je i bio razlog za odgađanje postavljanja križa na Srđu povodom 1900. obljetnice Kristove smrti. Mladi prelat je jako omiljen u svome vjerničkom puku zbog svoje socijalne osjetljivosti, a zbog svojega hrvatskoga stajališta bio je nesimpatičan vlasti, trn u oku, koja je Dubrovnik uključila u Zetsku banovinu. Biskupova odlučna zaštita hrvatskoga svijeta u mnogim prilikama uvjetovala je da je dogovorom onih koji su imali moć morao odstupiti s biskupske dužnosti  i  stavio se na raspolaganje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Nadbiskup Stepinac mu je predlagao da bude u Zagrebu, ali on je odabrao da pomaže seoskom župniku. I oni koji su često dolazili na njegove mise poslije su ga ubili……. Biskup iz autorova teksta izranja opran od podmetanja, čist u djelovanju, u služenju Crkvi i narodu….. Njegov grob je ostao tajna kao i grobovi na stotine tisuća besudno smaknutih Hrvata.“

Dakle, moguće je da je jedna osoba, biskup ili svećenik bude na glasu svetosti i mučeništva, a za druge zločinac. Sličnu sudbinu biskupu Careviću, imao je blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Za veliki dio hrvatskog naroda bio je mučenik i dobar, sveti klerik, a za „crvene mundire“ zločinac. Mene su u osmoljetki učili da je Alojzije Stepinac zločinac. Kako je moguće, da su ova dva biskupa bili za jedne vjerodostojni i sveti, a za druge vrijedni pogubljenja u ime naroda. Riječ je o dva kuta gledanja. Vjernici su gledali kako se oba biskupa bore i žive za narod, a partizani i komunisti su u njima gledali veliku opasnost zbog njihovog ugleda u narodu. Za njih bi obojica bili vjerodostojni da su se zalagali za stvaranje Hrvatske narodne Crkve, odvojene od Rima i pod kontrolom Partije. Ako nam je to jasno, onda više nije paradoks podnaslov knjige: „Život za narod – smrt u ime naroda“ Za Tita i Partiju su vjerodostojni bili nakon rata svećenici „Udruženjaci“ koji su „plesali kako je Partija svirala“. Po toj logici postoji mogućnost da je jedna osoba jednima vjerodostojna, a drugima trn u oku, koje se treba riješiti milom ili silom. Sve zavisi o kutu gledanja. Tako su za narod u vrijeme socijalizma neki svećenici bili uzorni i vjerodostojni, a za Partiju nepodobni i građani ne drugog, nego trećeg reda, bez putovnice i mogućnosti da je ikad dobiju i drugih izmišljenih i natovarenih etiketa. Neki su svećenici čak ucjenjivani da postanu suradnici UDBE. Bilo je onih koji su pod pritiskom popustili i postali suradnici te tajne službe.

A to „vjerodostojno“ vrbovanje i ucjenjivanje je trajalo sve do 1990. godine. Što reći na to? Ajmo biti vjerodostojni ponajprije u osnovnim humanim vrednotama, bez etiketa i etiketiranja. Neka konačno netko kaže da smo složni u nekim osnovnim humanim načelima, da je prestala podjela na lijeve i desne, na crvene i crne. Neka nestane ona uzrečica „ Dva Hrvata, tri stranke“. Priznajem i znam jer je to jasno gotovo svakome da je svaki od svećenika grešan i potreban obraćenja. Ali priznajmo da smo svi grešni, da smo stvorena bića, potrebna otkupljenja. Da smo nesavršeni, i da nemamo pravo tražiti od drugih stopostotno savršenstvo. Biti katolik, znači biti svet i grešan. Biti svećenik, klerik, znači težiti za svetošću, služiti Bogu i narodu, ali to ne znači da klerici ne griješe. Ali klonimo se tvrdoglava kuta gledanja u kojem u drugome, pa tako i u svećenicima ne vidimo ništa pozitivno. Zato je teška optužba sa početka ovog teksta da je manjina svećenika u Hrvatskoj vjerodostojna, a većina nije. Zar su sveti Petar i sveti Pavao bili bezgrešni. Nipošto! „Sudom koji sudite, vama će se suditi.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 2 = 4