Vjeruješ li da Bog želi biti dio tvoga života u svakome trenutku?

Kada se osvrnemo na vlastiti život, lako je zapasti u pomisao da je sve to plod slučajnosti, da tu Božja ruka uopće ne djeluje, jer se bilo kome drugom moglo dogoditi ono što se meni dogodilo…

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađi­ce i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgo­vori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je ­činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: ­»Djelo je Božje da vjerujete u onoga ­kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti ­vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam ­Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je ­Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.« (Iv 6, 24-35)
Moram priznati da je za mene ovaj evanđeoski odlomak jedan od težih. Ne znam zašto je to točno tako, ali znam da koliko god puta pročitao ovaj tekst, uvijek mi se čini kao da na njega nemam ništa pametno dodati. No, bilo kako bilo, volio bih se osvrnuti na par stvari unutar samoga teksta.

Isusu postavljaju pitanje »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« U čovjeku postoji neka prirodna snaga, instinkt koji ga vuče naprijed, koji mu govori da ovaj život nije sve što postoji, da mora biti nešto poslije njega. U čovjeku vlada nagon da se domogne toga. Isus je dao imperative da činimo ono što će nam osigurati vječni život. Učenici, zauzvrat, od njega ištu što konkretno trebaju činiti da zadobiju takav život, taj kruh koji ne propada. Ako je čovjek spreman i sposoban toliko toga podnijeti za zemaljski kruh, da očuva život, koliko će tek željniji biti osigurati si kruh koji će mu omogućiti život, ne samo ovdje i sada, nego život koji ne prestaje, život koji ne poznaje ni patnju ni bol? No, Isus daje pomalo čudan odgovor: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«  Vjera?! To je sve? Skoro pa mogu osjetiti razočaranje Isusovih sugovornika. Kao da su očekivali da će im zadati neki veliki zadatak koje čovjek jedva da bi mogao ispuniti, a da ih je Isusova jednostavnost posve razočarala. Kao da se to činilo prejednostavnim da bi bilo Božje djelo. Kao kad je Ezekija Naamanu zapovijedu da se u Jordanu okupa sedam puta kako bi od kuge ozdravio. I teško im je, a i nama, u takvog Boga vjerovati. U beskrajno velikog Boga koji traži male jednostavne stvari.

Kada se osvrnemo na vlastiti život, lako je zapasti u pomisao da je sve to plod slučajnosti, da tu Božja ruka uopće ne djeluje, jer se bilo kome drugom moglo dogoditi ono što se meni dogodilo. No, upravo tu od nas Isus traži vjeru. Da u malim i naizgled beznačajnim događajima osjetimo njegovu pristutnost i vodstvo Duha Svetoga. Tek iz takve vjere mogu proizlaziti djela ljubavi prema bližnjemu. Tek kada sam uvjeren da mene Bog vodi, da moj život nije besmisleni plod slučajnih događanja, mogu se za Boga opredijeliti, činiti ono malo s velikom ljubavlju. Isus sam zna da to nije lako, za nas čak nemoguće, pa nam daje hranu – svoje Tijelo. On nam uvijek daje tu snagu da s vjerom kročimo kroz život i da nastavimo kada nam korak zastane. Samo on može utažiti onu glad i žeđ koju imamo za vječnim životom.

fra Robert Kavelj, Izvor: www.fra3.net

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

14 + = 23