Život je vožnja kočijom koju vuku dva crna i dva bijela konja

Što je to život? Kako živjeti? S kime živjeti i kako živjeti svoj život vječita su čovjekova pitanja. Uz ta pitanja čovjek postavlja sam sebi pitanja: ima li smisla živjeti, ima li smisla raditi, mučiti se, ako je život isprazan i kratkovjek?

I tako razmišljajući, analizirajući naš osobni vjernički život dolazimo do zaključka kako postoji: osobni život, društveni život, moralni život, duhovni život, božanski život, zagrobni i vječni život. U kolopletu i neprekidnom kretanju životnog kotača postajemo od vremena na vrijeme pesimisti ili optimisti. Oslonjeni na Božju providnost opuštenije živimo, ako je taj osobno duhovni oslonac čvrst. Snažnu poruku kako živjeti osobni život zapisao je sveti Pavao apostol u poslanici Rimljanima: „Neka, dakle, ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu, da slušate njegove požude, i ne predajte grijehu udova svojih za oružje nepravde, nego sebe, od mrtvih oživjele, predajte Bogu i udove svoje dajte Bogu za oružje pravednosti. Valjda grijeh neće vama gospodovati! Ta niste pod Zakonom nego pod milošću.“ Rim. 12-14.

Prepuštanje Bogu i vjera u Božju providnost postaje stup našeg osobnog života. A osnovna teza solidnog života je sadržana u našem gospodarenju nad zlom i grijehom. Vozeći se na životnoj kočiji  krećemo stalno naprijed: ljeti i zimi. U danima božanskim svjetlom obasjani, i u danima životne muke, crnila, razočaranja, tjeskoba i nepravdi. Tko u nama kraljuje, tko nam je u srcu, kome smo posvetili svoj moralni i duhovni život. Pitanje je jasno, a odgovor je uistinu težak. Život sa sobom donosi razne stranputice i čudna lutanja. Životna kočija nije uvije sigurna. Znaju zakazati konji koji mogu biti premoreni i gladni. Tada treba zaustaviti kočiju i stati. Dobro se odmoriti, i iza kvalitetnog odmora nastaviti put. Svako vrijeme ima svoje filozofe, mudre ljude, intelektualce, pisce, govornike koji imaju osjećaj za pravdu, osjećaj što treba mijenjati u osobnom i društvenom životu. Jedan od vrsnih intelektualaca, pisaca, govornik bez jake konkurencije bio je pokojni Vlado Gotovac. Svojim filozofskim promišljanjima napisao je iz dna duše i srca duhovno jake, neprolazne poruke. „U životu nas uvijek vuče kočija s dva crna i dva bijela konja. Mjera naše snage je u tome koliko će nam uspjeti crne konje zauzdati, a bijele potaknuti.“

Mjeru naše životne snage često mjerimo u intelektu i u dubini svoga srca raznim mogućim i postojećim analizama. U toj analizi ne bi bilo uputno i pametno po strani ostaviti Božju providnost, milost i darove Duha Svetoga. Jer tko bez Boga gradi, radi kuću na pijesku, i uzalud se muče graditelji. Vozim se životnom kočijom, svjestan da su mi na raspolaganju dva crna i dva bijela konja. Želim sebi ugodnu vožnju i siguran dolazak na odrediše. Svjestan sam što mi je činiti. Crne konje tijekom vožnje konstantno zauzdavati, a bijele ohrabriti, ojačati i potaknuti da skladno i neumorno voze prema cilju. Moj duhovno – zemaljski život, moja vožnja kočijom je ponekad jako teška, naporna, dugotrajna i bolna. Kočija se trese, osjeća se svaki veći kamen i neravnina. Ali treba ustrajati do kraja. Nema smisla odustati. Pomisao na cilj, daje mi vjetar u leđa. Crkva je Božjim blagoslovom blagoslovila naš životni prostor i vrijeme. Moja životna vožnja kočijom je blagoslovljena sakramentima. Da li da ih prihvatim ili ne prihvatim kao sredstvo sigurnosti? Na to pitanje moram dati odgovor, jer o tome ovisi moja radost, moje zadovoljstvo i konačni dolazak do cilja. Razočaran sam u katoličkoj zemlji, u Lijepoj našoj. Ljudi su postali čudni, iskvareni. Ne samo mali i jednostavni ljudi, nego i oni koji nas vode. Zašto? Vjerojatno ne shvaćaju kršćansku životnu vožnju kočijom sa dva crna i dva bijela konja. Ili im je stalo samo do sebe, do karijere, do novca, materijalnog, do konja i kočije, ali ne i do naporne, rizične vožnje. Razočaran sam sa hrvatskom vladom, a ponekad i sa crkvenim pastirima. Vlado Gotovac bi ponovno rekao: „Ne može vlada živjeti kao da je u Njemačkoj, a narod kao da je u Zanzibaru. Vlada mora dijeliti sudbinu svoga naroda, inače nema vjerodostojnosti ni politike ni političara.“

A ja kažem da je tako nešto vrlo slično zapisano u prošlom stoljeću, 1965. godine i usvojeno kao dokument II. Vatikanskog koncila: „radost i nada, tjeskobe  i žalosti suvremenog čovjeka su naše radosti i tjeskobe… A to znači da smo svi vjernici u istoj životnoj kočiji borbe na putovanju i zauzdavanju crnih konja u sebi i svojoj savjesti, a u rasplamsavanju pozitivne energije Duha Svetoga i njegovih darova u nama. Borim se stalno sa dva crna konja. I tako boreći se, znam zaboraviti na dva bijela konja. Obećavam ti Isuse da ću životno – duhovnoj kočiji, kao i vožnji posvetiti više vremena kako bi moj duhovni život više oplemenjivao moj moralni i društveni život. Neću te moliti za bogatstva ovoga svijeta, pa čak ni za zdravlje. Molim te za životnu mudrost i utjehu u mojim duhovnim, unutarnjim borbama. Molim se Duhu Svetom za snagu:

Dođi Duše Presveti, sa neba nas posjeti, zrakom svoje milosti.
Umornima odmore, u vrućini lahore, razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog, napuni nam dušu svu.
Bez božanstva tvojega, čovjek je bez ičega tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim.
Mekšaj čudi kamene,  zagrij grudi ledene,  ne daj nama putem zlim.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 1 = 3