Zadržimo povjerenje u Boga koji ispunjava ono što je stavio u naša srca!
Zaharija i Elizabeta su prototip dobrih pobožnih ljudi, ali su i prototip onih dobrih ljudi koji, unatoč svojoj iskrenosti i odanost prema Bogu proživljavaju drame koje ih prate tijekom cijelog života.
Njihova životna teškoća je nemogućnost da imaju djecu. Prokleti su u očima vjernika. A sada već u ostarjelim godinama, čuju anđela Gabrijela koji im najavljuje radost začeće sina Ivana Krstitelja. Njihova reakcija trebala bi biti radost, ali u stvarnosti, Zaharija kao da reagira s iznenadnim nevjerovanjem: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.“ Upravo zbog toga nepovjerenja, anđeo mu oduzima govor, te on ostaje nijem sve dok mu rođenje sina konačno ne vrati govor. Kao dokaz Božjeg obećanja. Postoje stvari u životu koje nas ostavljaju bez riječi, ali postoje i one koje nam ih vraćaju.
Čini se da nam Evanđelje govori da nema žurbe donositi zaključke o svojim životima, čak ni kada se čini prekasno i nemoguće.
Umjesto toga, kao lijek svoje nestrpljivosti izbacimo “sada” iz svog rječnika i umjesto toga zadržimo povjerenje u Boga koji ispunjava ono što je stavio u naša srca na najnepredvidljivije načine i u najneočekivanijim trenucima.
Sve dok se svako jutro budimo, to znači da još uvijek postoji nešto u ovom životu što moramo iskusiti i nešto na što moramo nastaviti čekati. Prestati nešto očekivati od života pomalo je već kao umrijeti. Bog je onaj koji vraća očekivanje svima, čak i starijim ljudima poput Zaharije. Božja je posljednja. Samo je naše pitanje pravog razlučivanja i razumijevanja kako On djeluje i koliko nas nalazi u radosti povjerenja i dobrodošlice.
don Damir Bistrić
Croatian 