Zahvalnost i zaborav vjernika

Postoji nešto čudno i neopravdano u životu vjernika katolika, što zovemo zaborav. A što nikako nije i ne može biti dobro.

Ako se osvrnemo na povijest izabranog, izraelskog naroda i biblijsku teologiju Starog zavjeta, onda ćemo vrlo brzo primjetiti učestalu stvarnost zaborava izraelskog naroda za sve što je Jahve učinio za narod. Nakon usklika: „ Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni…“, znalo je doći do potpunog zaborava i do učestale danonoćne kuknjave. Tako Izraelci kukaju u pustinji, u konfuznom razmišljanju i psihološkom opterećenju na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. Imao sam svojevremeno priliku biti na Sinaju, na samom vrhu gdje se Mojsije molio i razgovarao s Bogom. Težak je uspon na vrh gore Sinaj, gdje se Mojsije molio i primio 10. Božjih zapovijedi. Spustivši se sa Sinaja, u šali sam rekao kako bih i ja da sam bio na mjestu Mojsija  izrazito ogorčen i ljut na izabrani narod. Razlog tome je sigurno u velikoj osobnoj Mojsijevoj muci i molitvenoj borbi za svoj narod koji samo neprekidno kuka i duhovno  se okreće poganskim bogovima. Otići na vrh Sinaja, i opet se spustiti pješice u pustinju je veliki napor i žrtva. A još veća žrtva i muka je kao duhovni vođa osjetiti nezahvalnost Bogu kod vlastitog naroda.

Hrvatski narod je po mnogočemu sličan izraelskom narodu. Pogotovo je sličan po tjeskobnoj i teškoj borbi za svoju samostalnost i za očuvanje kršćanskih vrednota tijekom povijesti, jer smo stalno bili u okruženju nekršćanskih naroda. Titula Hrvatima, da su „Predziđe kršćanstva“ nije bez veze tijekom povijesti data našem narodu. Kad već govorimo o zaboravu, moramo spomenuti veliku muku u kojoj smo se našli na početku domovinskog rata. Bili smo poput slabašnog Davida pred moćnim i dobro naoružanim Golijatom. Tada se pojedinačno  i javno u crkvama nizala molitva za molitvom, krunica za krunicom. Krunica u ruci vjernika molitelja i krunica oko vrata dragovoljaca domovinskog rata progovarala je o našoj ljudskoj, obrambenoj nemoći i čvrstoj vjeri da nam Bog i Blažena Djevica Marija jedini mogu pomoći. I dogodilo se  čudo! Bog i zagovor BDM nam je bio na pomoć.

No, nažalost, ta se Božja i Marijina čudesna zaštita brzo  tijekom dvadeset godina zaboravila. Postali smo iz evanđelja onih devet nezahvalnih gubavaca koji se ne zahvaljuju Isusu što ih je čudesno ozdravio. Saborski zastupnici, pa i jedan dio naroda  okrenuo je  leđa Bogu neprestano kukajući nad svojom sudbinom i perspektivom. Kao što su se Izraelci u pustinji ispod Sinaja počeli klanjati drugim bogovima i kumirima, isto tako je jedan dio hrvatskog naroda  postao nezadovoljan i nezahvalan. Zahvalnost je vjernička obaveza i ona ima svoje učinke ukoliko je prisutna u pojedincu ili narodu. „Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega. 1. Kor. 10, 20 – 21. Prema poslanici svetog Pavla Korinćanima je jasno da se ne može sjediti na dvije stolice ili klanjati se dvojici gospodara. Na jednoj strani Bog „nam učini velika djela“, a na drugoj strani mi mu često ne uzvraćamo dužnim poštovanjem i zahvalnošću. Teško narodu koji bez Boga stvara svoju sadašnjost i mašta o mogućoj boljoj budućnosti. Teško narodno – političkim vođama koji po krštenju pripadaju Katoličkoj Crkvi, a izglasavaju i usvajaju zakone protivne katoličkoj moralci. Takvi boluju od zaborava u odnosu na Boga koji svima nama „učini velika djela“. Ima li još zahvalnosti u nama Hrvatima? U kojoj mjeri još postoji zahvalnost Bogu kod Hrvata, katolika?

Jesmo li uistinu upoznali Boga kao darovatelja tjelesnih i duhovnih dobročinstava? Hrvatska država je stvorena u čudesnim okolnostima, u kojima nismo objektivno rečeno imali nikakve šanse postati suverena i samostalna država. Bog nam je u domovinsko – obrambenom ratu dao mnoga duhovna i tjelesna dobročinstva: jedinstvo naroda, samostalnost, državnost i pokazao nam druge vrednote. Zaborav i nezahvalnost za ta  primljena i zaboravljena dobročinstva ima velike negativne učinke. A ti učinci su: nesloga oko zajedničkih ciljeva, različite frakcije, narodni pesimizam, korupcija, duhovno i materijalno siromaštvo puka, zakoni koji su iracionalni i nepravedni. Zakoni po kojima se često krađa i nasilno otimanje materijalnih bogatstava na silu štiti, a pravda je postala gotovo nedostižna i užasno spora. U trenucima osobne ili narodne nezahvalnosti Bogu ili Majci Božjoj, izmolimo psalam 118.

Zahvaljujte Jahvi jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov: „Vječna je ljubav njegova!“
Neka rekne dom Aronov: „Vječna je ljubav njegova!“
 Svi koje se Jahve boje neka reknu: „Vječna je ljubav njegova!“
Iz tjeskobe Jahvu ja zazvah i on me usliša i oslobodi.
Jahve je sa mnom i ja ne strahujem: što mi tko može?
Jahve je sa mnom, pomoć moja, i zbunjene gledam dušmane.
Bolje se Jahvi uteći nego se uzdat u čovjeka.
Bolje se Jahvi uteći nego se uzdat u mogućnike.
Pogani me okružiše: imenom ih Jahvinim uništih.
Opkoliše me odasvud: imenom ih Jahvinim uništih.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 2 = 1