Zašto čovjek našega doba tapka u mraku, prihvaća laž kao istinu, tamu kao način života?

„Dugo sam tapkala u mraku. Onda sam počela tapkati po sebi. I svjetlost je obasjala sva područja moga života.“

Tako započinje opis svoga života jedna djevojka na društvenim mrežama. U Bibliji je tama simbol Božje odsutnosti. U tami „nema“ boja pa stoga ni punoga života ili života uopće. Postoji velika opasnost da, pritisnuti raznim nevoljama – pandemijom, strahom, potresima i raznim osobnim nepogodama – ne živimo punim plućima, ne živimo puninu života, da nas događaji oko nas pretvore u ljude koji sumnjamo u bolju budućnost, čak u Božju postojanost i prisutnost.

Život – smrt

Život (lat. vita) u biološkom smislu je pojava vezana uz razmnožavanje i hranidbu. Opreka je neživome i smrti. U širem smislu riječi život može biti: društveni, moralni, duhovni, zagrobni, vječni, božanski. U većini religija život se tumači stvaralačkim činom božanstva, Boga. Počelo života jest duša.

Smrt je u religioznom vjerovanju prijelaz između dva oblika života, postojanja – zemaljskoga i zagrobnoga. Ta je granica uvijek fascinirala religiozna čovjeka svih vremena i civilizacija. Ispunjavala ga je strahom, tjeskobom, žalovanjem i nadom. Doživljaj smrti čovjek je želio duhovno osmisliti vjerom u zagrobni život. U mezopotamskim religijama smrt je bila posljedica hirova bogova, koji su čovjeku dodijelili smrtnost, a sebi zadržali besmrtnost. U starogrčkoj i starorimskoj religiji smrt je bila dio ljudske sudbine (fatum). U Bibliji smrt je posljedica grijeha prvih ljudi, Adama i Eve. U Starom zavjetu smrt se ne shvaća kao dijeljenje duše od tijela nego kao odlazak čovjeka, pokojnika u podzemlje (šeol). Po Novom zavjetu Isus Krist je svojom smrću, mukom i uskrsnućem nadvladao smrt i otvorio vrata vječnog života. U islamu smrt je također povezana s padom prvog čovjeka. Smrću se duša odvaja od tijela čovjeka i u zagrobnom životu čeka sudnji dan. U nekim istočnjačkim religijama smrt je jedna faza u kozmičkom ciklusu seljenja duše do konačnog pročišćenja, smirenja u brahmanu ili nirvani.

Svjetlo – tama

Svjetlo je u mnogim religijama simbol božanskog života. Stvarnost suprotna svjetlu u vjerničkom životu jest tama. U babilonskoj i egipatskoj religiji mitovi govore o borbi dobra protiv zla, dobrih bogova protiv zlih duhova, demona. U Bibliji svjetlost je izraz za život, spasenje, a osobito za božanski svijet.

Isusovo preobraženje

I poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Ivana brata njegova, i izvede ih na goru visoku u osamu.

„I preobrazi se pred njima. i zasja mu lice kao sunce a haljine mu postadoše bijele kao snijeg. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice: tebi jednu,  Mojsiju jednu, i  Iliji jednu. Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni; a glas iz oblaka govoraše: „Ovo je Sin moj Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Učenici, čuvši glas, padoše licem na zemlju, i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: „Ustanite, ne bojte se! Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin čovječji od mrtvih ne uskrsne.“  Upitaše ga učenici:  „Što dakle, pismoznanci govore da prije  treba da dođe Ilija?“

Matej 17,2 – 10

Tama

Tama je u mnogim religijama simbol opreke svjetlu. U arhaičnim religijama (babilonska, sumerska, egipatska) prisutan je mit o borbi svjetla i tame. Tama je obično predstavljena u zmaju ili zmiji. A svjetlo se poistovjećuje s dobrim bogovima, a tama sa zlim demonima. Na tom dualizmu izgradilo se manihejsko krivovjerje. U Bibliji je tama simbol Božje odsutnosti. „Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ (Iv. 1,3-5). A tamu je nadvladao Isus Krist, koji je „svjetlo svijeta“. „Isus im zatim opet progovori: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv. 8, 12).

Istina – laž

Istina je temeljno načelo neke religije ili morala. U skolastičkoj filozofiji razlikuju se tri istine: ontološka (teološka), razumska (filozofska), i govorna (moralna). Ontološka se odnosi na Boga i na spoznaju u svezi s njime. Razumska istina je podudarnost stvarnosti i razuma, a govorna je sukladnost onoga što se kaže i onoga što se zna i misli. U novovjekoj filozofiji razlikuje se činjenična i logična istina. Prva pripada posebnim znanostima, druga logici i matematici. Religijska istina ne zasniva se u prvome redu na intelektu nego na religijskom iskustvu, na cjelovitom spoznajnom, voljnom i osjećajnom usmjerenju prema svetom. Dok filozof traga za spoznajnom istinom, mudrac ju je već stekao određenim putem i na nju poziva. Proroku se ona objavila pa je naviješta. U arhaičnim religijama istina je sadržana u mitu. U Starom zavjetu istina je vjernost Savezu i Jahvi. A to je poštovanje Božje riječi, Božjeg zakona, moralnih norma. U Novom zavjetu istina je cjelokupna objava sadržana u Očevoj riječi, očitovana u Isusu Kristu i prosvijetljena Duhom Svetim.

Laž je sve ono što je oprečno istini u religijskom i moralnom smislu. U Bibliji taj pojam uključuje odnos prema bližnjemu i prema Bogu. U prvome je slučaju riječ o moralnoj laži, u drugome o ontološkoj laži. U Starom zavjetu zabrana laži odnosi se prvo na lažna svjedočanstva u parnicama, a u starozavjetnih proroka i mudraca i na himbu, prijevaru, nesklad između mišljenja i jezika. U Novom zavjetu prihvaćaju se te moralne norme, samo što se produbljuje unutarnja iskrenost. U odnosu prema Bogu Biblija lažju smatra idolopoklonstvo, ali i licemjerno formalističko stajalište u bogoštovlju. U kršćanskoj teologiji, osobito tomističkoj, laž je iskaz protivan onome što dotični misli, a nakana mu je da prevari. Prema nakani, razlikuje se laž iz šale, iz potrebe i pogibeljna laž. Prva se shvaća kao zabava, druga nastoji otkloniti pogibelj ili se čime okoristiti, treća nastoji nanijeti zlo bližnjemu. Lažno svjedočanstvo pod zakletvom jest krivokletstvo. Po glavnim moralnim i religijskim učenjima laž narušava povjerenje među ljudima i vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Stari zavjet poznaje lažne proroke. To su obično samozvani proroci koji djeluju po svojoj volji, po volji građanskih vlasti, a mimo Božjeg poziva i bez Božje karizme. „Zato ovako govori Jahve: Proroci ti što u moje ime prorokuju, a ja ih nisam poslao, te govore da neće biti ni mača ni gladi u zemlji ovoj, sami će od mača i gladi poginuti“ (Jer 14,15). Kriteriji za razlikovanje pravog od lažnog proroka opisani su u Pnz 18,20-22. „A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi. Možda ćeš reći u svome srcu: kako ćemo raspoznati riječ koju Jahve nije izrekao? Kad prorok govori u ime Jahve pa to ne bude i riječ se ne ispuni, onda je to riječ koje Jahve nije kazao. U drskosti je taj prorok govorio. Nemoj od njega strahovati.“

Zaključak

„Dugo sam tapkala u mraku. Onda sam počela tapkati po sebi. I svjetlost je obasjala sva područja moga života.“ Rečenica s početka kolumne sržna je misao i nužna potreba naših dana. Čovjek, vjernik, da ne bi tapkao u mraku, nužno treba početi duhovno analitički tapkati u sebi. Tražiti odgovore na mnoga pitanja, laži i obmane koje nas okružuju, a stvorile su svojevrsnu paniku i napad na čovjekovu psihu, na njegovu egzistenciju i duhovni život. Razna „idolopoklonstva“ našega doba potisnula su Boga i ime Božje iz realnosti života. Konzumerizam, trka za novcem, trka za imati i što više posjedovati. Prihvaćanje laži na moralnim područjima kao istine i puta prema sreći izbezumilo je čovjeka. U vjeri smo postali formalisti. Obdržavamo blagdane, postove i molitve kao tradicijsku formu, a često ne idemo u duhovne dubine naše katoličke vjere. Može li se tako biti sretan? Može li se na taj način živeći radovati svakom novom danu, zdravlju i budućnosti? Teško! Treba početi „tapkati u sebi“, davati odgovore na prava pitanja, pogled usmjeravati u prave duhovnike i nadahnitelje duša. „Ja sam put, istina i život“. Jesmo li ušli ikad duhovno u dubinu te Isusove rečenice? Tu je ključ svega. Ključ svih odgovora u tami našega doba, koje po svojim bahatim akterima potiskuje Katoličku crkvu u zapećak. Smanjuje broj prisutnih na svetoj Misi. Koči susretanje ljudi. Doista, moramo biti jači. Baš u tim i takvim zlosretnim vremenima duhovno uđimo u sebe. Dajmo odgovore sami sebi. Vjerujem li u Božju prisutnost? Jesam li pronašao pravo duhovno svjetlo za svoj životni hod? Znam li razlikovati istinu od laži? Kojim „prorocima“ treba vjerovati? Tada će osobna vjera prekinuti tapkanje u mjestu i postat ćemo ponosni, jaki i vedrije osobe našeg društva i Katoličke crkve u Hrvata.

Molitva potpunog predanja Bogu

Dobri i milosrdni Oče, hvala ti na daru života! Hvala ti na ovome danu i ovim milosnim trenutcima! Nijedne minute, sekunde, nijednog trenutka ne želim biti bez tebe. Molim te, prožmi me snagom svoje milosti i nazočnosti… Kao što si ti stalno sa mnom, i ja želim biti s tobom! Nek’ se tvoja sveta volja vrši sa mnom kako bi sve bilo na svom mjestu i u najboljem redu. Hvala ti, Oče Nebeski, na tvojoj beskrajnoj ljubavi koju si nam pokazao u svome Sinu, Isusu Kristu, koji je umro na križu za nas grješnike… Duše Sveti, rasvijetli moje misli, moja razmišljanja, pročisti moju maštu, očisti moje osjećaje i emocije. Ozdravi moju prošlost, moja sjećanja, moje nutarnje rane. Oprosti mi sve moje krivnje i oslobodi me od svake navezanosti na grijeh, kako bih i ja mogao oprostiti svima koji su me povrijedili ili mi učinili neku nepravdu. Božanski Spasitelju, prožmi me svojom ljubavi, kako bih te ljubio onako savršeno kao anđeli i sveti u nebu! Raspolaži mojom slobodom i životom, mojim zdravljem i mojim bolestima, mojim vremenom i svime što posjedujem. Daj da budem pozoran kako bih uvijek činio ono što Bog od mene očekuje. Duše Sveti, Duše ljubavi, ispuni me tim svetim žarom i daj da moj život ižarava Isusa Krista. Udijeli mir mojoj duši i daj da ona postane tvoje Nebo, tvoje blago boravište. Daj da budem budan, raspjevan i posve Bogu predan, njemu na slavu i za moje spasenje! Trojedini Bože, čvrsto vjerujem i ufam se u tebe, ljubim te i slavim, hvalim te i zahvaljujem ti na svim milostima koje si mi do sada podario! Ponizno te molim, ozdravi moju slabu i mlaku vjeru, i umnoži je, učvrsti moju nadu i usavrši moju ljubav! Još te jednom molim, oprosti mi sve moje grijehe, podari mi više strpljivosti i iskrenosti u životu, dobrote i nježnosti prema svima, čistoću srca i dar poniznosti. Daruj mi novo srce, koje će radosno svima opraštati uvrede i u nevolji pomagati…! Neka sve bude na tvoju veću slavu i spasenje svih nas! Amen!

Autor molitve – don Ilija Drmić

Marko Štrok

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

89 + = 90