PROPOVIJEDI

Ženo, velika je vjera tvoja!

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

Čudan je, gotovo odbojan, Isusov, usuđujem se reći, rasistički odgovor ženi Kanaanki u današnjem evanđelju: „Poslan sam k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ i „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.

Želimo li umanjiti negativan dojam moramo napraviti korak unatrag, napustiti naš zapadnjački mentalitet dvadeset i prvog stoljeća i vratiti se u Isusovo vrijeme, okolnosti, mentalitet i kulturu njegova vremena i njegovog naroda, naroda koji je živio na sasvim određenom prostoru i, slično kao i danas kad je okružen islamskim svijetom, bio okružen mnoštvom drugih vjera, naroda i kultura koje su ga ugrožavale. Isus je bio Židov i kao Židov je suosjećao s ugroženošću svog naroda. Premda je povremeno razgovarao i s pripadnicima drugih naroda i vjera, on se prvenstveno obraćao članovima svog vlastitog naroda. Nikad u svom propovijedanju nije prešao granice svoje zemlje, niti je posjećivao čisto poganske gradove u svojoj zemlji poput, na primjer, Tiberijade u kojoj je stolovao Herod. Sve ovo pokazuje da je Isus bio dio mentaliteta i svijesti vlastitog naroda, kojim mu je bio bliži i draži od ostalih naroda. Čini se, međutim, da se Isusov pogled na vlastiti narod i druge narode s vremenom počeo mijenjati. U tomu je, možda, vrlo važnu ulogu imala Kanaanka iz današnjeg evanđelja. Pred njezinom vjerom je Isus, slično kao i u slučaju rimskog satnika, ostao zabezeknut i prisiljen napustiti stari mentalitet koji ga je poticao da se obraća i pomaže samo svom narodu. Njegove riječi upućene ženi: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“, s vremenom će se pretvoriti u riječi upućene učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…

Ovim smo došli do središnje poruke današnjeg evanđelja, a ona glasi da nitko, bez obzira tko je ili što je, kojoj rasi, narodu, pa čak i vjeri, pripada, nije isključen iz Božje brige, njegovog spasenja, milosti i ljubavi. Bog je jedan i jedini, pa makar ga različiti ljudi različito zovu i shvaćaju, on je Bog svih, a opet nije ničiji jer nitko na njega nema isključivo pravo. Njegov utjelovljeni Sin, Isus, koji je Krist i Mesija, došao je da bi spasio „izgubljene ovce doma Izraelova“, ali on nije došao isključivo zbog njih, nego i zbog spasenja svih drugih ljudi, naroda, vjera… jer on je jedini posrednik između Boga i ljudi.

Ovim se iz Isusovog vremena i mentaliteta vraćamo na naše vrijeme koje je, kad su ove stvari u pitanju, sklono dvjema oprečnim krajnostima. Prva krajnost je slična onoj Isusovog vremena i mentaliteta prema kojoj vrijednost priznajemo samo sebi i svojima, prema kojoj smo vrijedi samo mi i naš narod, naša vjera i istovremeno skloni s prezirom i podcjenjivanjem gledati na sve druge vjere i narode. Druga krajnost, u posljednje vrijeme sve prisutnija jer se kroz medije propagira kao nešto napredno i moderno, je krajnost pretjerane zanesenosti drugim narodima, kulturama i vjerama. To ide tako daleko da ponekad s podcjenjivanjem i prezirom gledamo na vlastiti narod, kulturu, korijene, vlastitu vjeru. Ni jedno od ova dva ponašanja nije dobro. Rješenje bi bilo produbljivanje svijesti o vrijednosti i važnosti vlastite vjere i kulture, vlastite Crkve i naroda, a onda iz toga i na temelju toga, u produbljivanju poštovanja prema svima ostalima. Ovo rješenje u stvarima vjere od nas traži da se držimo ustaljenog učenja Drugog vatikanskog sabora koji uči da se i oni „koji nisu primili Evanđelje, na različite načine svrstavaju u Božji narod“, jer svi „oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i Njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje … izvršiti Njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje“ (LG 16), a da u drugima stvarima koja se ne odnose na vjeru ne zaboravimo dostignuća zapadnog suvremenog društva koje, makar to ne prizna, svoj izvorni temelj ima u kršćanstvu. Ovo od nas zahtijevaju duboko poštovanje dostojanstva svakog čovjeka, bez obzira na njegov spol, rasu, nacionalnost, klasu, njegovu vjeru, političku i bilo koju drugu orijentaciju. Riječ je, dakako, o poštovanju i toleranciji koja ne znači i ne smije značiti izokretanje vrijednosti, proglašavanje dobrim onog što je po svojoj naravi loše i pogrešno i, posebno, ugrožavanje većine od strane manjine, a što bi nam se moglo lako dogoditi u društvu i vremenu u kojem je kršćanofobija u svojim različitim oblicima dobila na cijeni.

Bog je veći od našeg srca“ (1 Iv 3, 20). Svjesni veličine i ljepote vjere i Crkve kojoj pripadamo – u ovom kontekstu bi smo mogli reći i vlastitog naroda – pokušajmo danas to shvatiti šireći svoje srce kako bismo mogli zajedno s Isusom napredovati u svom shvaćanju, a onda se u svojoj velikodušnosti otvoriti ne samo svojima, nego također drugima i drugačijima. Bog koji je „veći od našeg srca“, veći je i od naših obitelji, naše župe, grada, veći je od našeg naroda i od Crkve kojoj pripadamo. Bog je osobito veći od svih naših podjela i netrpeljivosti koje nas dijele i usmjeravaju jedne protiv drugih jer one ne samo da nemaju ništa s njim i njegovim planom spasenja za svijet i čovjeka, nego mu se izravno protive.

Msgr. Mate Uzinić, biskup; Izvor; Dubrovačka biskupija

Facebook Komentari

comments

admin

About Author

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

64 − 56 =

You may also like

PROPOVIJEDI

Prepoznati Uskrsloga

Od četvorice Evanđelista samo sveti Luka opisuje iskustvo razočaranja dvojice Isusovih učenika, koji na sam dan uskrsnuća, ne znajući što
PROPOVIJEDI

DAROM SAVJETA BOG NAM OSVJETLJAVA ŽIVOT

Na današnjoj općoj audijenciji na Trgu Svetoga Petra Papa je nastavio govoriti o darovima Duha Svetoga. Danas je govorio o