Živi korizmeni križni put na afrički način

„Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje“ rekao je Isus. Crkva je tako činila kroz svoju dvomilenijsku bogatu misijsku povijest. Ljude, svećenike, liječnike, nastavnike koji odlaze u misije zovemo misionarima, poslanicima u ime Božje. Tako je gotovo već tri destljeća don Ivan Stojanović misionar u Gani.

Gana je afrička zemlja u razvoju. Stanovnici misije Tatale su 98 % poljoprivrednici, a 2 posto ljudi je zaposleno u državnim službama. U misiji Tatale se osjeća veliki nedostatak pitke vode. Zato stanovnici misije Tatale na kojoj djeluje misionar don Ivan vape za pitkom vodom. Do sada su misionari donacijama dobrih vjernika napravili niz velikih bunara za stanovnike župe Tatale koja sada obuhvaća 50 sela. Osim nedostatka vode misiji Tatale su potrebne crkve i kapele. U selima gdje nema kapele, braća salezijanci navještaju Božju riječ pod vedrim nebom, u hladovini nekog većeg drveta. Zamislite si selo koje ima 800. djece, a nema osnovne škole. Zamislite si život bez vode, struje, asfalta i električne energije. U takvoj misiji živi naš don Ivan Stojanović, koji neumorno pastoralno radi i povremeno dođe u rodnu Hrvatsku. U širem smislu riječi prema nauku II. Vatikanskog koncila svi smo mi misionari, netko donacijama, netko molitvom i žrtvom, a netko aktivnošću na određenoj misiji. Vjernici župe Tatale nemaju trenutno liječnika. Na odlasku, na kraći odmor u Hrvatsku, don Ivan je bio zamoljen: „ Dovedite nam jednog liječnika u našu župu.“ Ima li koji liječnik koji bi krenuo u misije? Liječnik koji bi se posvetio bolesnima u pedesetak sela te velike župe u Gani. Ima li koji učitelj, vjeroučitelj koji bi krenuo sa don Ivanom u ta područja željna škole, Boga, znanja, vjere? Vrata misija su širom otvorena ne samo u Gani, nego i u drugim afričkim zemljama: Ruandi, Beninu.

Don Ivane, vi ste gotovo trideset godina misionar u Gani. Na neki način po dužini trajanja vašeg boravka u Gani vama je Gana postala druga domovina. Osjećate li to u svom tijelu, intelektu i duši da ste pronašli drugu domovinu?

Istina je, kad čovjek živi i djeluje jedno duže vrijeme u određenom narodu/plemenu da postane dio tog naroda/plemena. Tako i ja mogu reći da sam se suživio sa svojom misijom, svojim radom i običajima plemena s kojima sam radio i sa kojima radim. U sadašnjoj misiji to su dva plemena basare i konkomba. Zavolio sam ih, njihove običaje, kulturu, njihovu jednostavnost. Da, mogao bih iskreno reći Gana je moja druga domovina ali ja Lijepu našu,  Bosnu i Hercegovinu  u srcu nosim.

Kada se misaono i duhovno vratite na dan i godinu dolaska u Ganu, imate li razloga za radost? Postoji li u vama stanje u kojem možete reći: „Isplatilo se, Bog je po meni učinio mnogo dobra narodu u župi Tatale.“

Čovjek se iznenadi kako je bog čudesan u svojim djelima i kako se proslavlja po nama slabim ljudima. U mom misijskom životu ostvaruju se riječi sv. Pavla: “Izabra Bog slabe da posrami jake.” Ja sam uistinu slab čovjek a u dvije misije u kojima sam djelovao i u misiji Tatale u kojoj sada djelujem  vidi se da je to djelo božje. Pomažemo na tisuće djece i mladih kao i drugih ljudi. Lijepo se susresti sa mojim bivšim učenicima koji su poslovni ljudi, imaju svoje firme, obitelji, neki su profesori, bankari, neki svećenici i sada zajedno s nama pomažu siromašne. Recite mi ima li većeg blagoslova i zadovoljstva nego vidjeti siromašnog dječaka ili djevojčicu koji je zahvaljujući nama salezijancima sada uspješan i ostvaren čovjek? To je najveća nagrada za mene i najveća moguća plaća. Zbilja ima razloga za onu pravu istinsku radost. U misiji Tatale na stotine, usuđujem se reći na tisuće, ljudi uživa u blagodatima evanđeoskog navještaja s kojim dolazi pitaka voda, škole, kapelice, medicinska pomoć, školovanje djece…  to su darovi neba ovim siromašnim ljudima. Ipak smatram da su sve te blagodati ništa u usporedbi sa radošću kad ljudi prihvate isusovu poruku koja ih oslobađa od svih strahova koje nameće njihova tradicionalna religija. Sloboda djece Božje je najljepši dar koji im darujemo. To je prava radost koja traje.

U Korizmi smo. Mene je uvijek zanimalo kako izgledaju sakralni prostori u misijama. Kako izgledaju svetišta, kipovi i slike. Može li se već pomalo reći da postoji katolička sakralna umjetnost u Gani? Jesu li svi svetački kipovi i slike Isusa, Josipa i Blažene Djevice Marije, domaću umjetnost, crnački predstavljene? To jest, da li su Isus, BDM, Josip i sveci crne puti?

Teško je dati jednoznačan odgovor na ovo pitanje. Svaki misionar je dijete svoga podneblja i donosi sa sobom dio svoje kulturne baštine i time obilježi svoje misijsko djelovanje. Tako da možemo u crkvama i svetištima gane naći različite oblike umjetnosti. To je potpuno normalno jer u samim počecima nije ni bilo “školovanih” umjetnika u samoj gani. I dan danas znamo pozvati umjetnike iz drugih država. Mnoge crkve imaju neke umjetnine i kipove iz Europe, Amerike… Jednostavno zato što su to darovi njihovih sunarodnjaka i vjernika misionarima i njihovim misijskim postajama. Sve je više prisutna afrička umjetnost u svim našim crkvama i svetištima. Kad prolazite ulicama većih gradova Accre, Kumasija… uz cestu možete vidjeti puno sakralne umjetnosti. O ljepoti i umjetničkoj vrijednosti tih eksponata moglo bi se raspravljati. U našoj kapelici u misiji Tatale sve je domaća umjetnost: raspelo i svi kipovi su izrezbareni u drvetu od domaćih kipara.

U nekim crkvama, kapelicama i svetištima sam vidio predivne kipove i slike domaćih/afričkih umjetnika. Poneki a možda i većina misionara ne razmišlja o umjetničkom uređenju sakralnog prostora jer se borimo za kruh svagdašnji i krov nad glavom bilo da je u pitanju crkva/kapelica, škola, ambulanta ili misijska kuća.

Zanima me kojeg sveca vjernici na vašoj misiji posebno rado časte i njemu se mole?

Misija je izabrala sv. Petra i Pavla kao svoje nebeske zaštitnike. Ne rado priznajem da još i ne širimo pobožnost prema svecima jer je to prva evangelizacija a ima i drugih razloga:

  1. Najprije ih želimo privesti živom vrelu Isusu Kristu pa o njemu najviše govorimo i samo biblijske filmove prikazujemo
  2. Sve druge crkve/sekte nemaju kipova, slika, pobožnost prema svecima pa nas napadaju da smo idolopoklonici…
  3. Kad naši vjernici budu dovoljno jaki/čvrsti u vjeri onda ćemo malo više o svecima

Don Bosca svi znaju radi naših oratorija ali ne vjerujem da mu se (često) mole.  Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji je najjača. Kad u listopadu molimo krunicu svi ljudi ne mogu stati u crkvu/kapelicu. To znači da više od 200 ljudi svaku večer u listopadu moli krunicu.

Čuo sam da na Cvjetnicu imate veliku procesiju sa blagoslovljenim grančicama i vrlo svečano euharistijsko slavlje. Kako izgleda Cvjetnica u misiji Tatale?

Cvjetnica, Palm sunday je uistino posebna u misiji Tatale. Taj dan imao samo jednu sv. Misu i svi vjernici sudjeluju. Okupimo se u centru Tatale, gdje je nekad bio prvi vrtić za djecu i kapelica, zemljište pripada/pripadalo je katolicima, sad su ga drugi okupirali i pretvorili u tržnicu. Vjernici pripreme grančice od palme tu ih blagoslovimo i idemo u procesiji (30-tak minuta) do naše crkve. Pjeva se i pleše uz duhačke instrumente. (trebali bismo nove instrumente stare je teško popravljati. Dotrajali su). Nastavak slavlja je u crkvi i traje oko 3 sata. Popodne je druženje mladih uz različita natjecanja.

Iako je to početak Muke Gospodnje u misiji Tatale to je nedjelja puna radosti.

Da bi euharistija bila svečana, a isto tako i druga vjernička okupljanja, najčešće i redovito se koriste bubnjevi i ples. U kojim vjerničkim slavljima vjernici plešu uz bubanj i pjesmu? Zanima me, postoje li već lokalne duhovne pjesme, šansone posvećene Isusu, Mariji i drugim svecima, ili su preuzeti tekstovi evropskih pisaca sakralnih pisaca i glazbe?

Bubnjevi su glavni instrument. Bez njih ne bi bilo pjesme i plesa. Oni daju ritam i poseban ugođaj svakom slavlju pa i liturgijskom. Bubnjevi, pjesma i ples to je srce toga naroda. U svim liturgijskim slavljima oni pjevaju i plešu a isto tako u svakom obiteljskom i drugom okupljanju.  Postoji puno lokalnih pjesama, šansona koje oni pjevaju i melodije su predivne, afričke pune ritma i ko stvorene za ples. U usporedbi s njima evropski/ američki katolički himan je dosadan, melodije su strane afričkom duhu, nema ritma, ne pozivaju na ples a oni pjesmom i plesom slave Boga i to je dio njihove kulture, religije pa tako i katoličke liturgije. Ima i drugih instrumenata pa i evropskih.

Veliki Petak je u vašoj misiji „živi križni put“, dramatiziran po riječima svetog evanđelja. Traje li stvarno križni put na Veliki Petak četiri sata? Jesu li „glumci“ tog živog križnog puta dobro uvježbani u svoje uloge: Isusa, apostola, Jude, Pilata, rimskih vojnika, Veronike, Šimuna Cirenca?

Veliki petak je slavlje mjesta Tatale. Ne okupe se samo katolici nego svi koji cijene muku i smrt Isusa Krista. To je kao da su mu došli na sprovod. To je opet dio njihove kulture, običaja. Kod njih sprovod zapravo karmine/daća je najveće slavlje. Ako umre muškarac slavi se tri dana, a ako je u pitanju žena četiri dana…

Naši mladi su  po prirodi glumci. Pogledaju film, nauče tekst i na Veliki petak to dramatiziraju uživo. Okupi se na tisuće ljudi. Početak je u samom centru grada, na autobusnom kolodvoru i traje ujutro od 6 sati pa do podne. Budući da evanđelja kažu da je Isus razapet izvan grada na brežuljku oni idu do obližnjeg brda koje je dosta visoko i opasno. Puno je stijenja koje se lako odroni kad se na nj stane. To su izazovi koje oni vole. Jedne godine sam ih nagovorio da idemo kroz naseljena mjesta jer ima široki put  i na kraju jedno malo brdo gdje smo razapeli isusa. Nisu bili zadovoljni i rekli su mi vraćamo se našem brdu i svi to uzimaju kao pokoru.

Divim se njihovoj odvažnosti, hrabrosti, uvježbanosti i daru za glumu. Ta dramatizacija bolje evangelizira nego bilo koja propovijed, pa i ona najbolja.

Svako liturgijsko slavlje je u granicama Rimskog kanona. Što su specifični, lokalni dodaci u kanonu pojedinim slavljima?

Nema dodataka kanonu nego cijelo slavlje je opečaćeno njihovom kulturom i običajima. Oni imaju vremena za slavlje boga. Rado ga slave i rado u njegovu svetištu borave. Uvijek se na slavlje ide u procesiji uz pjesmu i liturgijske pokrete. To je jedan svečani ulaz koji traje. Nakon toga je kađenje i ulazna pjesma. Liturgija ide svojim tokom ali je obogaćena, ja bih rekao, radosnim pjevanjem i plesom. Tako lemuzina traje od 10 do 30 minuta. I svećenici su u to uključeni, a ako nisu nadareni za ples, sjednu. Dok se ne završi prikupljanje darova liturgija se ne nastavlja, samo prikupljanje darova je dio liturgije. Onda se darovi prinose u procesiji uz pjesmu i liturgijske pokrete onih koji prinose darove a cijela zajednica pjeva i pleše.  Nakon sv. Pričesti oni više vole zahvaljivati bogu pjesmom i plesom nego meditacijom i šutnjom.

Pokušajte usporediti živu Crkvu u Gani sa Crkvom u Hrvata?

Izazovno je to pitanje. I teško je dati potpun odgovor ali evo nekih natuknica.

Srećom crkva u Hrvata još je  živa i dinamična. To se vidi na nedjeljnim slavljima i pristupu sakramentima. U Gani živa crkva je još dinamičnija i mnogobrojnija i skoro svi svake nedjelje zajedno slave boga. Prakticiraju sakramente iako u pojedinim misijama koa Tatale vrlo je mali broj pričesnika i krštenih u usporedbi s onima koji dolaze u crkvu i žele u nekoj budućnosti primiti sakramente. Njihovi običaji i prakticiranje tradicionalne religije ih u tome, za sada, spriječava.

U Gani crkva je više laička. Laici su uključeni u sve i nositelji su evangelizacije i oni pripremaju sva slavlja, svu liturgiju. Dojam je da je kod nas u Hrvatskoj crkva više klerikalna, svećenici su nositelji svega i ne dijele odgovornost s laicima za rast crkve, život crkve.

U Gani crkva iz dana u dan raste. Osim što je dinamična to je crkva mladosti i djece, puna života i obećavajuća. Bojim se da je u Lijepoj našoj, Bosni i Hercegovini upravo suprotno. Stariji svijet privržen je crkvi, vjeri… mlađi svijet u dobrom postotku daleko je od crkve, vjere… kamo sreće da sam u krivu.

Naši ljudi se uvijek nekamo žure, nemaju vremena ni za sebe kamoli za boga. U Gani je potpuno drugačije. Ljudi imaju vremena i za sebe i za boga. Nikamo se ne  žure i rado boga slave. Teško bi bilo naći u gani nekoga tko bi rekao boga nema ili da ne vjeruje.

Možete li za čitatelje portala ispričati jedan tužni i jedan za vas radostan događaj?

Tužnih a i radosnih događaja je na pretek. Najtužnije je kad izgubimo nekoga od naših vjernika ili katekumena ili poznanika. Jedan dan došli su mi javiti da su dvije djevojčice hitno donesene u bolnicu. Bilo im je loše, povraćale su i nisu mogle hodati. U strahu da ih ne izgube roditelji su bili uz njih u bolnici. Kad su se kasno navečer (u 18 sati je mrak) vratili kući vidjeli su da i sinu od 12  godina nije dobro. Isti simptomi. Trčali su noseći ga u bolnicu. Nažalost nije mu bilo spasa jer je prekasno stigao. U noći, ne znam u koliko sati, pozvali su me da ga pokopam. Stric ga je nosio u naručju. Gledajući mrtvo tijelo dječaka na rukama strica i sve  njih tako nesretne i žalosne jedva sam izmolio molitve a govoriti nisam mogao. Kasnije sam ih pitao što se dogodilo? Taj dan, kao i svaki drugi dan djeca su otišla u školu. Mama i tata na njivu. Mama je prije toga pripremila nešto za pojesti i ostavila hranu u loncu. Djeca su došla doma gladna. Znali su gdje mama za njih ostavlja hranu i jeli su. Nakon nekog vremena bilo im je loše, a mama i tata još su bili na u polju. Susjedi su pritrčali u pomoć i odnijeli djevojčice do bolnice. Drugi su otišli obavijestiti roditelje i oni su otišli u bolnicu. Zaboravili su na dječaka. Kad su se vratili doma i njemu je bilo pozlilo. Nisu ga spasili jer je stigao prekasno. Kad su liječnici dovršili pretrage otkrili su da se prekomjerna doza otrova nalazi u djeci. Netko im je otrovao hranu dok su oni bili u školu a roditelji u polju. To je to čemu ih uče vračevi i tradicionalna religija da su jedni drugima prijetnja, neprijatelji i jedni druge na podmukao način likvidiraju. Jedino ih isus i njegova nauka da smo svi braća, sestre i prijatelji može osloboditi. Nema drugog puta.

Puno me stvari raduje a osobito kad crkva iz dana u dan raste. Prošle godine tri su sela došla u misiju i rekli su i mi želimo biti katolici. Pitao sam ih zašto? Odgovorili su da su nam da su nas  dugo promatrali (3 godine) kako odlazimo u sela, kako radimo sa ljudima, kako igramo sa djecom, kako smo uvijek radosni, ne vičemo “po trgovima i ulicama” , nismo nametljivi, brinemo se za svoje vjernike, činimo dobro (bunari, škole, kapelice, školovanje djece, spašavamo ljude kad ih zmija ugrize…). I mi želimo biti članovi takve crkve koji se vole i pomažu. Poslao sam voditelje molitava i katehete da ih posjete. Svi su bili oduševljeni kako su ih primili i koliko su odlučni u svojoj namjeri. Onda sam ih i ja posjetio. Svi su se okupili. Malo se pomolimo, pjevamo i plešemo a onda razgovori ugodni plemena konkomba. Uglavnom poanta naših razgovora bi bila ova: puno ih je dolazilo k nama i odlazilo. Ostavili su nas na cjedilu i same. Nemojte nas i vi ostaviti. Objasnio sam im ako oni žele biti katolici da će katolička crkva uvijek biti s njima jer čim se krste oni su dio te velike obitelji koja se zove katolička crkva i koja prihvaća sve ljude, sva plemena, sve narode a osobito siromašne. Bilo im je drago to čuti i izrazili su spremnost na suradnju i što god oni mogu oni će učiniti da njihovoj djeci bude bolje. Radimo na tome da i njima darujemo po jedan bunar. Ta tri sela: Mochindo (moćindo), Taguldo i Atilimdo nemaju ni vode, ni škole, ni puta, ni ambulante  ni kapelice.

Sve možete pratiti na fb stranici: Tatale – salezijanska misija u gani

Ako želite i vi se uključite svojim molitvama i darovima u naš rad. Malo hrabriji mogu doći i u posjet. Obradovat će nas susret s vama u misiji tatale.

Hvala vam za razgovor. Želim vam sretan povratak u vašu misiju Tatale.

Hvala i vama. Hvala svima koji nas pomažu svojim darovima i pozdrav svim čitateljima.

Razgovor vodio: Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 6