Život neće biti promašen ukoliko živim i djelujem iz ljubavi!

Na svetkovinu Krista Kralja Crkva nam stavlja na razmišljanje odlomak evanđelja koji govori o konačnom sudu.

Isus svojim učenicima opisuje kako će to biti kad On zasjedne na prijestolje svoje slave, te kad se saberu svi narodi pred Njim. Tada će On, kao Kralj svega svijeta, razlučiti nas ljude, one blagoslovljene (koje će nastavljati živjeti u Njegovu Kraljevstvu), od onih koji su prokleti (jer će otići u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim). Mjesto boravka obiju skupina je trajno, vječno prebivalište. Prelaska jedni kod drugih nema. Korekcije također ne postoje! Predomišljanja isto tako nema. Sud je vječan!

Kriterij po kom će se selekcija vršiti nije stvar pijeteta, privilegiranosti, još manje rangiranosti u društvu, već će se rasporedba načiniti isključivo prema ovozemaljskom ponašanju svakog ponaosob. Ono što je svaki pojedinac učinio drugome ili drugima, kako se prema bližnjemu ophodio (je li ga poštivao, pomagao mu, ljubio i uvažavao), bit će odlučujuće za dobivanje trajnog prebivališta na Nebesima. Gospodin ne preuzima na sebe odgovornost zašto nam je mjesto u Vječnosti ondje ili tamo. Nitko Ga ne može optuživati da je pristran, da je onaj koji drži komu stranu. On je nepristran i objektivan!

Onaj koji proniče sve, komu se ništa sakriti ne može, pravedni je Sudac. On ima želju sve okupiti u svome Kraljevstvu, jer Mu nije bio cilj stvarati stanovnike pakla (puniti pakao). Ipak, želja je jedno, a pravednost je drugo! Bog može sve preokrenuti, iz ničega stvoriti nešto, ali ono na što budno pazi jest ostaviti čovjeka slobodnog u odlučivanju za ili protiv Njega. Bog je svjestan da se ne može nikoga prisili na ljubav, pa se toga mjerila vazda drži.

Uostalom, zašto bi Bog i mijenjao odluke, kad je kriterij za određivanja mjesta u Vječnosti posve pravedan i logičan!? Zar nije posve pravedno i logično da nikoga Bog ne prisiljava da Ga voli, ako on to neće i ne pokazuje!? Zašto bi držao uza se onoga koji ne želi zajedništvo s Njime!?

Mi se ne bismo trebali pitati je li Gospodinov kriterij pravedan, logičan ili nije. Zar On sa svojima ne smije raditi što god hoće? Njemu je dopušteno odabrati sebi prijatelje koje sam želi. Nije nikoga dužan primiti u svoje Kraljevstvo. Ono što nas treba zabrinuti jest vlastiti način života: Živim li ja tako da me Gospodin prepozna kao onoga koji Mu preko bližnjega iskazujem ljubav? Otkrivaju li moja djela krajnjeg aktera (Boga), zbog kog ta djela činim?

Jedno je sigurno: Život neće biti promašen ukoliko živim i djelujem iz ljubavi! Nije li i najljepše tako? Amen.

vlč. Marinko Stantić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

81 + = 85