Vjerski prvaci su Isusu pravili posvuda teškoće. Došla je običajna i vjerska komisija iz Jeruzalema da provjeri Isusovu pravovjernost i uhvatili njegove učenike kako jedu neopranih ruku te su tako su prekršili zakona čistoće.
Ovdje se nije radilo, da se izbjegne nesporazum, o higijenskoj čistoći nego o nego o religijskoj čistoći. Sigurnoj je da Isus i njegovi učenici nisu zanemarivali higijenu, nego su smatrali da nije potrebno svaki put prati ruke, kao što i mi činimo kada se susretnemo s ljudima kad nam nešto usput nude. Uostalom ovdje se nije radilo i neopranim rukama nego o čistim rukama, tj o rukama koje su po kultu ili vjeri čiste.
Ovdje se, da još budemo jasniji, radi o religijskoj vanjštini, a ne o onome što je važno primjerice o srcu čovjeka. Ali upravo ova vanjština je važna za komisiju koja je došla iz Jeruzalema Oni se čvrsto drže te vanjštine. Samo onaj koji se drži te vanjštine je bogobojazan. I zato je njihov sud o Isus bio loš. Sada se pitamo zašto se Isus nije držao propisa. Nije velika stvar da on malo vode pusti po rukama i sve bi bilo uredu. Isus je dopustio da ih provocira i tako objasni da on ima sasvim drugačiju sliku o Bogu nego farizeji. Njegov Bog ne gleda na vanjštinu nego na misli čovjeka, što nas pokreće, što je važno i sveto. Ono što je u nama to određuje naš život, naše misli i želje, naša ljubav ili mržnja. Što dolazi iz naše nutrine, našega srca to stvara atmosferu i klimu između nas i drugih i to konačno određuje što smo mi uistinu.
Može nam jedan primjer još bolje to razjasniti Bog ne gleda na to kakav smo velik križ na sebi pri ulazu u crkvu napravili, koliko smo se duboko naklonili, nego s kakvim raspoloženjem dolazimo u crkvu, kakve misli donosimo sa sobom: zavist, podmuklost, pohlepa. Bog ne gleda koliko je velik križ na zidu u kući, da svi vide koliko je netko pobožan, nego kako se netko od ljudi pod križem odnosi s drugima u kući, kako zajednički živimo: vlada li mir ili svađa, da li netko samo na sebe misli i ne briga se za druge, pomažu li se međusobno. Takao moramo reći da je Bog, koga opisuje Isus, i naš Bog i ne gleda samo ono što je nama uspjelo niti na ono što je uzorno, čime mi možemo biti ponosni, nego mnogo više na našu dobru volju i na naše nastojanje da ostvarimo dobro, iako na koncu nam to nije uspjelo. To je Bog koji se na da zabliještiti vanjštinom i velikim uspjesima nego gleda na naše srce i ono što je u njemu i što određuje naš život. S tim Bogom koga nam je Isus približio imamo zajedništvo. On je onaj koji nama na početku ovog bogoslužja prašta i dariva nov početak. On nam u evanđelju daje dobru riječ da ljudi ne izgube odvažnost kada je teško i jača nas u gozbi da ne iziđemo iz njegova zajedništva, nego ostanemo s njim povezani do vječnog života. To je Bog koji nas sigurno ne nadgleda, naše vjerske običaje kao ova komisije iz Jeruzalema nego nas jednostavno ljubi.
don Luka Vuco
Facebook Komentari
comments
