I. Vjera je dar Božji
Vjera je način življenja s Gospodinom. Primili smo je besplatno na krštenju kao čisti dar. Bog nam je dao vjeru da mu se možemo približiti, da ga možemo upoznati i ljubiti. U vjeri je potrebno svakodnevno rasti kao što raste čovjek. Najprije bude embrion pod srcem majke, zatim beba, maleni dječak, mladić, čovjek i na kraju starac. Kad molimo, čitamo Bibliju, idemo na sakramente, obdržavamo Božje zapovijedi, kad svakodnevno zahvaljujemo i slavimo Boga onda vjera raste. S druge strane, ako griješimo ili smo površni, mlaki u vjeri, ona slabi. Svrha naše vjere je misliti kao Isus, ponašati se kao Isus, ljubiti kao Isus. Vjera je snaga. Vjera znači potpuna poslušnost volji Božjoj i vjerovati u njegova obećanja. Pozvani smo imati vjeru poput Abrahama, poput Marije. Vjerovati ne znači samo deklarativno vjerovati u Isusa Krista nego vjerovati Isusu. Upoznati ga, boriti se da ga i drugi upoznaju. Mnogi vjeruju u Boga ali se ne žele predati niti podložiti Isusu kao svojem Gospodinu. Vjera je trajna povezanost s Isusom. Po našoj vjeri Isus živi u nama! Vjera ne znači vjerovati u nešto apstraktno, već u Nekoga tko je osoba. Osobu treba poznavati. Da bi je poznavali, trebamo razviti osoban odnos s njom. Današnji čovjek treba osobno povjerovati u Isusa Krista!
II. Vjera kojom se vjeruje
Ovakva vrsta vjere mogla bi biti doktrinalna, učenje poput filozofije. To je vjera koja se oslanja više na razum ili na svoje vlastite snage. Vjeru koju smo naslijedili od svojih roditelja. Može biti iz običaja, tradicije, folklora, više izvanjska vjera. Oni koji imaju ovu vrstu vjere su rutinski vjernici koji u Crkvi vide samo aparat ili svoj vlastiti interes. Doduše, oni prihvaćaju Božje postojanje, vjeruju u Isusa Krista, u crkvene Dogme, u postojanje Raja i Pakla, idu nedjeljom na misu, daju priloge za Crkvu, ali njihova vjera nije duboko prožela njihov život, nije dotakla njihovo srce. Nedostaje osobno iskustvo i osobna povezanost s Bogom i osobno predanje. U ovoj vrsti vjere Bog nije na prvom mjestu. On nije blizak. Zato imate danas puno njih koji vjeruju u Boga ali ne vjeruju da Bog danas ozdravlja i oslobađa, da je On živi Bog. Ne prihvaćaju duhovne obnove ili seminare. Znaju kazati da je to za njih previše ili da je to pretjerivanje.
III. Vjera koja se nada
To je vjera u Božju dobrotu i Božju ljubav. Ljudi vjeruju u Boga koji je Ljubav i koji će riješiti sve njihove probleme, koji će svima oprostiti, koji će sve okrenuti na dobro i na kraju svi će doći u Nebo. U ovoj vjeri nema osobnoga čovjekovog angažmana. Zaboravljamo da je Bog čovjeku dao slobodnu volju i da ne želi ništa činiti bez njega. Sveti Augustin je rekao: „Bog nas je stvorio bez nas, ali nas neće spasiti bez nas.“ Ova vrsta vjere zanemaruje dobra djela. Apostol Pavao je rekao: „vjera bez djela je mrtva“. Ova vjera je na liniji protestantizma. Riječ je o nečemu što je unaprijed određeno. O čovjeku ne ovisi hoće li dobro vjerovati, hoće li se spasiti nego o Bogu. Međutim, mi znamo da potrebna je suradnja s Bogom. Potreban je također naš osobni angažman. Ove dvije vrste vjere imaju puno toga pozitivnog ali nisu dovoljne da bi se očitovala Božja slava.
IV.Vjera koja iščekuje
Razlika između vjere kojom se vjeruje, vjere koja se nada i vjere koja iščekuje može se izčitati iz primjera žene koja je bolovala od krvarenja. Tu nam zgodu donosi evanđelist Marko (5,24-34). Vjerom je dotaknula Isusove haljine i odmah povjerovala da je ozdravila. Isus se obradovao i pohvalio njezinu vjeru punu iščekivanja. I drugi su se gurali oko Isusa, htjeli su ozdraviti, vjerovali su u Njega. Međutim, nisu imali vjeru koja iščekuje i zato nisu ozdravljali. Imamo primjer stotnika iz Evanđelja čija je vjera zapanjila Isusa. Zbog takve vjere je ozdravio bolesni sluga. S ovakvom vjerom gledamo slavu Božju i Božja čudesa! Ova vrsta vjere je krepost koja nam pomaže biti s Gospodinom. Iščekujuća vjera je nezasluženi dar Duha Svetoga. O njoj govori apostol Pavao. To je prijateljstvo s Bogom! Ovakva vjera pomaže u životu i pomaže pri ozdravljenju čak i kad je dokazano da se bolest ne može više izliječiti. Ako kršćani imaju ovakvu vjeru, događaju se čudesna djela na slavu Božju i na dobrobit ljudi. To je jednostavna vjera srca. Potpuno pouzdanje i povjerenje u Gospodina. Sveci crkveni oci su rekli: „Vjera je majka čudesa“. Vjerovati znači prionuti uz Isusa.Vjera djeluje tako što dopuštaš Bogu da te voli.
V. Molitva pomaže bolje vjerovati
Molitva je ključ koji otvara vrata Božje moći. U Mt 7, 8-11, Isus kaže: „Doista, tko god ište prima; i tko traži, nalazi; i onome koji kuca otvorit će se.“ Postoji izreka: “Reci mi kako moliš i reći u kakva je tvoja vjera“. Što više moliš, to vjera postaje čvršća. Isus je u molitvi razgovarao sa svojim Ocem nebeskim kao Sin. Tako smo i mi pozvani u molitvi zauzeti stav maloga djeteta koje sjedi u krilu svoga oca ili majke. Dijete osjeća da je tako najsigurnije i najzaštićenije. Takav stav trebali bismo i mi zauzeti kada dolazimo pred Boga, kao mala djeca koja će ga zagrliti, koja će Mu doći u potpunom predanju i povjerenju. „Molitva čini moguće ono što je ljudski gledajući nemoguće, ono što je teško čini lakim“. (Ivan Krizostom). Molitva je stil života, biti u zajedništvu s Bogom i bližnjim. Bez molitve nema izlijevanja Duha Svetoga, nema osobne Pedesetnice, nema krštenja vatrom, bez molitve nema Crkve. Molitva je Božje djelo u nama. Ne sastoji se molitva u tome da mi previše nešto činimo za Boga, već pustiti da Bog čini. Kršćanska molitva više znači stav pasivnosti nego aktivnosti. Kad kažem pasivnost znači prepustiti se da smo ljubljeni od Boga i da nas Duh Sveti vodi. Potrebna nam je molitva da bismo istinski živjeli. Ona je izvor ljubavi. Moliti znači ljubiti. Moleći postajemo osobe pune ljubavi za Boga i bližnjega.
VI.Poteškoće u molitvi
Redovita je teškoća naše molitve rastresenost i brige jer naš um stalno luta. Teško ga je zaustaviti i usredotočiti se na Gospodina. Druga poteškoća jest duhovna suhoća. Ništa ne osjećamo u molitvi niti pronalazimo smisla u molitvi. Umor može biti prepreka za molitvu. Treba se odmoriti, naspavati, jesti zdravu hranu, vježbati. Zatim, bolest. Naše tijelo je često napadnuto virusima, bakterijama, upalama i to nas sprečava da molimo. Užurbanost. Mnogi od nas žive užurbanim životom tako da nemamo vremena za molitvu zbog mnogobrojnih obveza. Grijeh. Teško je moliti ako smo u grijehu. Grijeh nas udaljava od molitve li i od ozdravljenja. Đavao nam ne da da molimo. On nas napastuje i želi nas spriječiti u molitvi. Isto tako, ljudi s kojima živimo mogu nam biti zapreka u molitvi.
VII. Molitva kao radost
Molitva primarno i temeljno nije obveza, niti vježba Ne! Molitva je prva potreba duše i njezina radost. Doslovno mislim da nikada ne trebamo mjeriti vrijeme provedeno u molitvi, nego prije vrijeme koje smo potrošili daleko od nje. Čovjek koji voli svoju obitelj može brojati sate svog rada, ali nikada ne broji sate koje je proveo sa svojim najdražima, u svojoj kući. (H. Alonso) To je ljubav. To je radost. Molitva bi trebala biti najradosniji trenutak dana. Mi smo stvoreni za ovu ljubav. Mi živimo za ovaj susret. I postojimo za ovu intimnost. To je naša radost, naše veselje, naš život. I onaj tko to zna, ne traži načine da to napusti, nego da ostane u tome. Molitva se ne računa u minutama, niti mjeri svoje korake. Ona dolazi, odlazi, diše, pjeva u slobodi djeteta koje se igra u prisustvu svog oca u vrtu svijeta. Molitva je – veli sveta Terezija – prijateljsko razgovaranje i druženje s Bogom. To je susret Bogom. To je susret s Ocem, s Isusom u Duhu Svetom, znači uranjanja duše u ljubav Božju, u mir koji Bog daje. Kada bližnjima svjedočimo svoju vjeru, svjedočimo praktičnu vjeru. Vjernik bez molitve je poput čovjeka bez orjentacije. Ili bolje reći: Kao što cvijet ne može živjet i bez vode tako ni naše srce ne može živjeti bez molitve.
VIII. Zašto je molitva važnija od hrane?
Hrana koju jedete drži vaše tijelo na životu, isto tako molitva drži vašu dušu na životu. Po molitvi tvoja duša diše. Molitva je važnija od hrane jer vaša duša je važnija od tijela. Duša to si ti, tvoja osobnost. Ti ćeš nakon smrti dobiti novo tijelo o uskrsnuću tijela na posljedni dan. Ali nećeš dobiti novu dušu, ona će samo biti pročišćena i posvećena. Dok moliš držiš svoju dušu na životu jer molitva je stvarni kontakt s Bogom a Bog tvojoj duši daje da živi. (P. Kreeft) Ako ne moliš tvoja duša će brzo umrijeti, slično tvome tijelu ako ne uzima hranu. Može se dogoditi da čovjek jednom ili drugi put nema vremena za objed ali ako stalno nema vremena ugrozit će zdravlje. Tako se može dogoditi i vašoj duši ako ne moli. Stoga je molitva klinika za dušu u kojom mi susrećemo Liječnika – Boga. U Novom Zavjetu Isus nam je zapovjedio da molimo kad je rekao: „Molite, i dat će vam se“ (Mt 7,7). Dok molimo mi smo poslušni Isusovim riječima. Apostol Pavao kaže: „Bez prestanka molite“! (1 Sol 5,17). Ako na dan molimo dva, četiri, šest ili osam sati, nije dovoljno. Je li to znači da stalno moramo imati krunicu u rukama? Ne! Kad mislimo na Boga mi stalno molimo! Moliti je važno jer ona spašava svijet. Ona daje ljepotu našem srcu i duši.
IX. Duh Sveti potiče na molitvu
Duh Sveti je taj koji nas potiče na istinsku molitvu a mi se trebamo otvoriti i prepustiti Duhu Svetome. Stoga, da bismo dobro molili i na taj način dobro vjerovali važno je izgraditi duboko prijateljstvo s Duhom Svetim. On nam pomaže u molitvi. „kad ne znamo što moliti i kako valja Duh Sveti se zauzima za nas neizrecivim uzdasima“ (v. Rim 8, 26-28). Duh Sveti nam također svjedoči da smo „djeca Božja“ (Rim 8,16). On nam daje govoriti Bogu „Abba – Oče“ (Rim 8,15). Sljedeći novozavjetni tekstovi nas potiču da se ispunimo Duhom Svetim: „I ne opijajte se vinom, jer u tome leži propast, već se napunite Duhom. Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite Ga!“ (Ef 5,18-20). „Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete” (Ef 6,18).
X. Učinci molitve
Kao što se vrijednost stabla poznaje po plodovima, tako se i vrijednost molitve prepoznaje po učincima. Oni su mnogostruki. Molitva je izvor nadnaravnih darova Božjih, koji mogu mijenjati ljude i događaje. Molitva može čak nadvladati prirodne zakone. Isus je na vjeru i molitvu odgovarao čudesnim liječenjem različitih bolesnika. Izliječio je, primjerice jerihonskog slijepca fizički i duhovno (usp. Lk 18, 35-43). Na duhovnim obnovama koje vodim mnogi su ozdravili po molitvi. Molitva je duhovni lijek za duhovne bolesti kao što su recimo, teški grijesi. Molitvu koju prati iskrena vjera, može biti duhovni lijek za ozdravljenje od mržnje, osvete, duhovne sljepoće, … Molitva može utjecati pozitivno na čovjekovu dušu. Molitva kao duhovni lijek prvotno usmjeruje osobu prema Bogu i njegovoj volji. Po molitvi Bog daje novu snagu u borbi protiv zla i grijeha u svijetu.
Dr. fra Ivo Pavić
Facebook Komentari
comments
