Pisac Joseph Roth, u staroj židovskoj tradiciji, svađao se sa svojim Bogom. “Milijune sličnih meni stvaraš u svojoj plodnoj besmislenosti”, pisao je pod dojmom strahota Prvoga svjetskoga rata. “Ne želim tvoju milost!” viče prema nebu pun očaja. “Pošalji me u pakao.”
Možda je to kod Židova još jače izraženo, već i zbog toga što se još nije pojavio Krist, Bog koji suosjeća, spašava duše i ulazi u siromaštvo, koji više ne stoji nasuprot nama kao nešto veliko i neshvatljivo, kakav se na kraju pojavljuje pred Jobom, nego kao netko tko se i sam spustio na najnižu točku tako da u psalmu može reći za sebe: “A ja, crv sam, a ne čovjek”, netko koga drugi gaze, netko tko je zgažen.
Upravo u vremenima kad se nalazimo u nevolji uvijek se postavlja pitanje: Zašto to činiš?! Na početku smo govorili o tome kako trenutak u kojem Bogu otvoreno priznajemo kako ništa ne razumijemo, u mnogim situacijama može biti početak osobne molitve i svladavanja. Sa sigurnošću očekujem pravi odgovor jer je raspeti Krist, kojemu je bilo isto tako teško, uvijek preda mnom.
Možda se varam, ali kršćani se prema Bogu odnose ponizno. Augustin kaže: “Gospode, ne sporim se s tobom, jer ti si istina … Ne pozivam te na odgovornost … Ali dopusti mi da govorim o tvojemu milosrđu, meni, koji sam prah i pepeo.”
Augustina, koji je uvijek bio patnik i borac, to je pitanje veoma zaokupljalo. U početku je mislio da će od trenutka obraćenja koračati samo prema gore. Poslije je uočio da je put prema gore strašno težak i da na njemu ima vrlo mračnih dolina. Vjerovao je da je čak i Pavao do kraja patio od iskušenja, što je sigurno projicirao na sebe. Ali baš zato što je Augustin bio u nevolji, bilo mu je važno da se može obratiti milosrdnome Bogu, da smije od njega očekivati utočište, da može vidjeti njegovo dobroćudno lice i da se ne mora sporiti s njim.
U tom smislu vjerujem da Kristova osoba oduzima gorčinu našemu sporu. Odgovor koji je kod Joba u Stvoriteljevoj prisutnosti bio samo naznačen, u međuvremenu je znatno napredovao.
Još jednom: Mnogi ljudi upravo u nevolji traže pomoć u vjeri. Katkada je i dobiju, ali često se pitamo: Moj Bože, gdje si zapravo? Zašto mi ne pomogneš kada mi je tvoja pomoć potrebna?
Knjiga o Jobu klasičan je krik čovjeka koji spoznaje svu životnu nevolju, ali i Boga koji se ne odaziva. Boga koji se čini nepravednim. Job je očajan i ljutit tako da pred Boga prosipa sve što ga tišti i što izaziva sumnju u to da je život dobar.
Postavljaju se pitanja: Je li uopće dobro živjeti i je li Bog doista dobar i pomaže li doista? Nećemo biti pošteđeni tih noći. One su očito potrebne kako bismo u patnji učili, kako bismo naučili što je to unutarnja sloboda i zrelost, a prije svega da bismo bili sposobni suosjećati s drugima. Ne postoji konačan, racionalan odgovor, ne postoji svjetska formula pomoću koje bismo mogli objasniti te stvari. Jer u onome što nam doista ulazi pod kožu i u srce u igri su sasvim druge stvari, koje se ne mogu objasniti pomoću općevažećih formula, nego se mogu izvesti na čistac u sasvim osobnom trpljenju.
“Noći su mučne meni dosuđene”, jadikuje Job. “Liježuć mislim svagda: ‘Kada ću ustati?’ a dižuć se: ‘Kada večer dočekati!’… Oči mi neće više vidjet sreće!” Ako čovjek više ne može biti pošteđen te duševne boli, što onda zapravo dobiva od vjere?
To se pitanje smije postaviti, jer ako nešto radim, to mora imati svoj smisao. Želimo znati je li to ispravno. Znači li to što ili je zapravo samo varka? To postavljanje pitanja postaje neopravdano ako se sve što postoji promatra s vlastitoga aspekta, pitajući se što ja dobivam time. U tom slučaju čovjeka obuzima gramzivost za životom, postaje zatvoren u sebe sama, više ništa ne može shvatiti i na kraju mora posrnuti.
Krist je jednom rekao: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.” To znači da na kraju moramo odbaciti pitanje što imamo od toga. Moramo shvatiti da je važno predati se. Moramo biti spremni na predaju.
To je lako reći.
Ali ljubav prema čovjeku podrazumijeva i to da će postati obogaćujućom i velikom samo ako budemo spremni odreći se sebe zbog drugoga, izići iz sebe, dati se. A to vrijedi tek u veličini našega odnosa prema Bogu, iz kojega se, na koncu, mogu razviti svi drugi odnosi.
Moramo početi tako da ne gledamo samo sebe, nego da se pitamo što on želi. Moram početi učeći ljubav. Ona se sastoji u skretanju pogleda sa sebe na drugoga. I kad se iz tog temeljnog usmjerenja više ne pitamo što sve možemo učiniti za sebe, kad pustimo da nas Krist vodi, kad se doista izgubimo u njemu, kada padnemo, otrgnemo se od nas samih, onda ćemo tek uočiti kako je život dobar jer smo ionako sami sebi preuski. Kad izađemo van, istom tada započinje veličina života.
Pretpostavljam da će ta priča potrajati.
Naravno, to je put koji se ne može prijeći od danas do sutra. Ako želimo brzu sreću, onda nam vjera neće pomoći. A možda je jedan od razloga za današnju krizu vjere baš to što želimo tako brzo doći do užitka i do sreće, ne želeći riskirati pustolovinu koja traje cijeli život — u velikom povjerenju da taj skok neće završiti u ništavilu, nego da je on po svojoj biti čin ljubavi za koji smo stvoreni. A taj nam čin tek daje ono što želimo: voljeti i biti voljen i na taj način doći do prave sreće.
Joseph Ratzinger, Bog i svijet; razgovor s Peterom Seewaldom, Izdavač: Mozaik knjiga
Facebook Komentari
comments
