Kad je liječnik ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, ona je još bila slaba nakon operacije. Njen muž, David, držao je njenu ruku dok su se pripremali za najnovije vijesti.
To popodne 10. ožujka 1991, komplikacije su prisilile Dianu, samo 24-tjedna trudnu, da se podvrgne hitnom carskom rezu kako bi porodila curicu Danu Lu, koju je par nestrpljivo očekivao.
Trideset i šest centimetara dugu i težeći samo jedan kilogram i devet dekagrama, već su tada znali da je prerano rođena. Ipak, liječnikove nježne riječi odzvanjale su poput bombi. “Mislimo da ona neće preživjeti “, rekao je, nježnije koliko je god mogao. “Postoji samo 10 % šanse da će preživjeti noć, a čak i tada,ako preživi noć, njena budućnost će biti okrutna.”
Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor nabrajao poražavajuće probleme s kojima će se Dana vjerojatno morati suočiti ako preživi. “Ona neće nikad hodati, ona neće govoriti, vjerojatno će biti slijepa, i vrlo je vjerojatno da će biti sklona drugim katastrofalnim problemima od cerebralne paralize do potpune metalne retardacije …“ i tako dalje i dallje. Diana i David, sa njihovim petogodišnjim sinom Dustinom, dugo su sanjali dan kad će dobiti curicu koja će postati dio njihove obitelji. Sada,kroz samo nekoliko sati, taj san je polako iščezavao.
Ali čim su prošli prvi dani, nova agonija ušla je u život Davida i Diane zbog toga što je Danin nerazvijeni živčani sustav bio jako ranjiv, najlaganiji poljubac ili dodir, samo bi pojačao njezinu bol, tako da oni nisu mogli niti priviti svoju malu krhku curicu na njihove grudi kako bi joj pružili snagu svoje ljubavi. Sve što su mogli, dok se Dana borila sama ispod ultraljubičastog svjetla u isprepletenim cijevima i žicama, je moliti se da Gospodin ostane blizu njihove male curice. Činilo se kao da neće dočekati trenutak kad će Dana ojačati. Ali kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini i gram na snazi. I nakon dva mjeseca, iako su doktori nastavili nježno ali konstantno upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življenja bilo kakvog normalnog života jednake nuli, Dana je otišla doma iz bolnice kako je njena majka to i predvidjela.
Pet godina nakon, Dana je bila majušna ali žilava mala curica sa sjajnim sivim očima i neutaživom voljom za životom. Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih niti fizičkih nedostataka. Jednostavno, ona je bila sve što djevojčica može biti i više od toga.
…ali sretan završetak njene priče još nije blizu…
Jednog sjajnog popodneva u ljeto 1996, pokraj njene kuće u Irvingu, Texasu, Dana je sjedila u majčinom krilu na nenatkrivenim tribinama lokalnog parka gdje je ekipa njenog brata Dustina imala trening. Kao i uvijek, Dana je brbljala non-stop sa svojom majkom i nekoliko odraslih koji su sjedili pokraj njih kad je odjednom utihnula. Grleći svoje ruke preko grudi, mala Dana je upitala “Osjećaš li taj miris?” Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila, “Da, miriše na kišu.” Dana je zatvorila svoje oči i ponovo upitala, ” Osjećaš li taj miris?” Još jednom, majka joj je odgovorila, “Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu.” Još uvijek uhvaćena u trenutku, Dana je zatresla glavom, potapšala svoja uska ramena s malenim rukama i glasno izjavila, “Ne, to miriše poput Njega.
To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi.” Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom. Prije nego što su došle kiše, riječi njene kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njene proširene obitelji znali cijelo vrijeme, makar u njihovim srcima. Tijekom tih dugih dana i noći prvih dva mjeseca njezinog života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na Njegovim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća.
Izvor: Riječ života
Facebook Komentari
comments
