Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo i da moramo činiti dobro. U tom osnovnom etičkom principu svi se ljudi slažu. To je usađeno u srž čovjekova bića. Tko je to baš tako odredio?
Činimo li zlo, osjećamo krivicu. Bojimo se. Stojimo pred nevidljivim ali stvarnim i konkretnim sudom. Tko nas to sudi? Pred kime moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Zašto onda ne možemo opravdati ni jedno zlo?
Savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Zašto nas onda muče tajni grijesi za koje ljudi nikada neće doznati? Možda smo odgovorni povijesti čovječanstva? Tko je ta povijest? I zašto onda ljudi rade i protiv uvjerenja čitave povijesti čovječanstva kad to traži njihova savjest? Savjest je, znači, iznad povijesti ljudi i iznad uvjerenja skupine ljudi i iznad osobnog mišljenja.
Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Za slobodu, za ljubav, za mir, za drugoga, za pravdu ljudi daju živote. Savjest nas prenosi u onostranost, transcedentnost. Tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro?
Kad čovjek gazi savjest, postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini i zaludan je boravak na Zemlji. Kad, naprotiv, čini što je dobro i pravedno, sretan je i kad nema ništa doli kruha i ruha.
Savjest je otvoren put k Iskonu, k Izvoru. Savjest je izravno komuniciranje s Bogom i onda kad toga nismo svjesni. Onaj tko čini dobro jest s Bogom. Bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima i prizivao Boga.
Dr. Tomislav Ivančić
Facebook Komentari
comments
