Nemoguće je ne primjetiti kako iz dana u dan vlada jedno čudnovato raspoloženje na svim medijskim razinama. Sve vrvi negativnošću prema Crkvi. Sve je prepuno negativnih komentara svaka i najmanja stvar se ismijava i ponižava. Ispada da je Crkva kriva za sve probleme koje potresaju društvene elite.
Očito je nešto jako i ćudljivo u svim tim ispadima. Ili je doista Crkva toliko jaka ili je sve samo jedna bolesna analiza s kojom se pokušava javno mnijenje skrojiti prema onom što zabrinjava one koji misle da su vlastodršci i moćnici ovog svijeta. S velikim podsmijehom i likovanjem čuje se kako je novi premijer španjolske zaratio s Crkvom. I kako je jako važno preuzeti taj model. Tako zapravo reagiraju djeca kada im se zabrani igranje igrica. Infantilno stanje koje je stvorilo prikrivenu psihozu samo su znak naše velike nezrelosti na svim poljima a osobito onih koji misle da su krema društva. Tako dok se neki zabavljaju s narodom u kojem je stvoren dežurni krivac kako što su neke vođe neke narode stavljali na stup srama i proveli njihovo istrebljenje polagano se provlači težnja umanjivanja i ponižavanja onih koji vjeruju. Da, svima bi bilo lakše reći kako je dobro da se Crkva modernizira da ide u korak s vremenom. Ona je zastarjela i konzervativna ne razumije potrebe današnjeg puka, daleko je od života. Samo koja modernizacija bi to bila. Ostaviti nauk Isusa Krista. To bi bilo idealno. Savršeno. Napisati novo evanđelje kako kome odgovara. Ispisati nove stranice koga se mora štovati, čovjeka a ne Boga. Nedostižne bogove koji djeluju gore od vremenske prognoze. Za one modernizatore koji su se osokolili na tako revolucionarne poduhvate negirajući Krista, isprva su bili prihvaćeni kao novost, revolucionarni pothvat, ali su sa podsmijehom ispraćeni i od istih tih svojih modernih sljedbenika izrugani. Doista valjalo bi napraviti revolucionarnu novost.
Od šezdesetih naprednih godina i Woodstock revolucije ostali su fragmenti koji se nisu uspjeli uništiti no zato ih današnje doba ima za svoje posljednje pripreme za potpuno uništenje. Zato je za nas vjernike ovo dragocjeno vrijeme, vrijeme uspostave mira, jedinstva i ljubavi. Vrijeme kad saznajemo sve ono što je bilo skriveno. Vrijeme kada valja progledati i zdravim očima gledati stvarnost istine oko sebe. Jer tada dolazi ono što je poslanje Crkve na svoje mjesto. Dakle zamislite koliko država brine o svojim građanima kad Crkva mora postati socijalna služba. Sramotno je da se državni aparat nije potrudio da svakom svom građaninu omogući normalan rad i život. To je svijet koji je nastao iz vlastitih interesa. Zapravo je to igrajuća konzola u kojem se kraljevstva ovoga svijeta kroje prema dogovoru i raspodjeli. Kako smo mi ipak oni koji ne možemo biti izvan zbivanja koja nas okružuju naše je poslanje oplemenjivati svoje živote onim što nije dotakla ljudska ruka uništenja.
Ono što nam je ostavio Krist za nas je dragocjeno. Naše poslanje mora biti jasno i kristovsko. Ne onako kako neki misle da bi Krist trebao biti. Neprestano se neki pozivaju na Isusa koji je umiljat i divan koji sve razumije ali su zaboravili isto tako da je on jasan i nedvosmislen. Nikada ne osuđuje grešnika ali grijeh itekako. Zato je naše slijediti Isusa koji je put, istina i život. Je li Crkva potrebita pročišćenja da i uvijek u svakom vremenu. Jer ako se ne pročisti ne može doći kraljevstvo nebesko o kojem danas govori Krist. Biti kršćanin je izbor. Ako želiš biti Kristov onda ga slijedi. To nije neki politički program niti jednoumlje, niti primitivizam mašinerije. Krista se svjedoči životom ili ga se niječe. Nema drugoga. Bog nema potrebu diplomatskih relacija. On jasno sve što ima govori u oči, ne pod krinkom interesa. Zato nam je i ostavio da danas zastanemo i da se upitamo koje kraljevstvo je izgrađeno na njegovom temelju? Kojem kraljevstvu kršćani današnjeg vremena služe? Jesu li služinčad nekih novih bogova zemaljskih ili su doista zauzeti izgraditelji Božjeg Kraljevstva? Nije potrebno mnoštvo koje razvodnjava izgradnju Kraljevstva Božjega potrebno je stado malo. Ono koje svojim prisutnošću čini da sve izraste i donosi plodove koje ljudsko srce smiruje. To je naš put. Mukotrpan ali dragocjen.
Zato i sam apostol Pavao naglašava svakome od nas da se ostavimo ispraznosti riječi. Jer s mnoštva riječi ništa se ne događa. Imamo mi dosta pametnjakovića koji su u svemu stručni ali niti sebi znaju dati savjeta niti znaju upraviti sa svojom kućom. Manite se takvih koji prosipaju svoje veliko znanje jer su laskavci koji se žele nametnuti svojim primitivizmom. Nama Bog nikad ne priča bajke. On nas vraća uvijek u ono što jesmo. Bog zna kako teško živimo ovaj život. Kako je teško pratiti korak sa svim onim što propisuje današnji standard. Zna on da ponovno uzdišemo pod jarmom ugnjetavanja nekih novih diktatura. Teško je biti čovjek vjere danas. Toliko poruga i izrugivanja. No ne valja se osvrtati na nikakve provokacije. „Ta u vjeri hodimo a ne u gledanju.“ Izgrađujmo Kraljevstvo Božje. Ono nije negdje daleko niti u visinama ono je tu. Stoga snagom ljubavi Božje sebe posvećujmo jer je naš put ostvarivati ono što je zacrtao Krist. Samo On ima snagu ovo napaćeno čovječanstvo nanovo izliječiti i donijeti zadovoljstvo koje je neprolazno. Kraljevstvo ljubavi mira i blagostanja, njegovo Kraljevstvo svetih.
Don Damir Bistrić
Facebook Komentari
comments
