Inače nisam poklonik prosipanja privatnog života i intime po društvenim mrežama, al ovo je nešto, što nadilazi samu mene i želim svjedočiti kako je Bogu sve moguće.
Ne da bi dala sebi na važnosti, već Njemu.
Danas bilježim i blagoslivljam 5 godina kako sam imala bliski susret sa smrti i kako se Gospodin proslavio izvukavši me iz tih ralja.
Od toga dana, svaki dan, ma koliko težak bio,
mi je poseban.
Al ovaj dan je…
Njegov i moj dan.
Naš dan.
Na današnji dan, prije 5 godina, po drugi puta udahnuo je život u mene pokazujuć mi svakog dana koliko Mu vrijedim. Da sam Mu neprocjenjiva. Ljubljena.
Samo je jedna sekunda bila dovoljna da se život prekine.
Zaustavi.
Samo je jedan treptaj bio dovoljan da sve stane.
Meni.
Izgubila sam kontrolu.
Zabila se autom u stijenu.
Od siline udara auto je poletio u zrak.
Ispala iz auta.
Kaže svjedok, kao lutka.
Filmski.
S 10 tak metara visine.
Padala prvo glavom, pa tijelom u kanal.
Autoputa.
Dopustio je to.
On je znao da ja to mogu.
Iznijeti.
Nositi se s tim.
Pasti, pa ustati.
Korak po korak, dan po dan.
Puzati, al se gibati.
Naprijed.
Politrauma glave i tijela.
Trauma mozga.
Koma.
Polomljena sva.
Fizički, psihički, emotivno.
Nokautirana.
Dotučena.
U dan točno 40 dana bolnice.
Pustinje.
Jada, očaja, straha, nemoći, samoće.
Po izlasku iz nje, još preko 15 operacija (u nekom trenu sam ih prestala brojat, ni danas sa sigurnošću ne mogu reći da je kraj).
Nisam ih tražila, milošću Svojom izabrao mi je najbolje liječnike.
Prije svega Ljudine i vrhunske stručnjake.
S toliko puno ljudskog suosjećanja, razumijevanja i želje, truda i potrebe – da mi pomognu.
Svo medicinsko osoblje koje sam kroz ovih 5 godina dotakla, je bilo, a i danas je, toliko… divno je premala riječ.. .
I redom svi, baš svi, a bilo ih je puno, nisu se mogli načuditi da sam preživjela nepreživljivo, i kad bi me vidjeli i doživili, ne bi me mogli povezati sa svom silinom medicinske dokumentacije i nastalih oziljeda.
Misao koja me tim mojim mrakom vodila, bila je (a i dan danas je):
“Ako Bog zna i vjeruje u me – da ja to mogu, tko sam onda ja, da kažem da ne mogu?”
Toliko toga je bilo što me čekalo, toliko toga – operacija za operacijom, fizikalna terapija, djeca, škola, obaveze, preseljenje, dućan, održavanje kuće i stotinu još inače životno uobičajenih stvari. A samu sebe jedva držala na nogama.
Za sve to istovremeno iznijeti je bila potrebna jednostavna, dobra, stara hrabrost i svjetlom okrunjena vjera.
Ni u jednom trenutku nisam zastala, pokrila se po glavi i rekla :”Ja ne mogu više.”
Kad bi i pomislila “E, sad bi mogao biti kraj”, jer bi ga u svojoj glavi nazirala, ispostavilo bi se da nije.
Opet.
Još.
I još.
Nisam odustajala.
Bog bi – gurkajući me Svojom snagom, dobio od mene trzaj, onaj nevoljni korak, da nastavim.
I govorio bi mi time:” Zahvaljujući tom malom koraku, nastavit ćeš ići naprijed, ne očekuj, nego vjeruj.”
Korak da svaki put zagazim ispočetka.
Ma šta bilo, i ma što god me čekalo. I kakav ishod bio. I oporavak.
Sama.
Metež u meni.
Kovitlanje misli.
Lepeza svih raznovrsnih emocija koje su se i miješale, i pretakle i stapale jedna s drugom, trećom, petom, pedesetom…
Al nada je bila uvijek tu, na sreću, pila sa mnom kavu, molila sa mnom, vježbala sa mnom osmijeh… Koji je bio za javnost.
Oni kojima je stvarno bilo stalo, vidjeli su oči. Jer oči ne možeš uvježbati.
Ti ljudi su bili tu.
Cijelim svojim srcem.
I bićem.
Bezupitno.
Rame uz rame.
U tom dugom periodu života malo jače spoznaš život i njegove dublje nijanse, i uvidjela sam da smo svi u stvari ponekad jaki u svojoj krhosti.
Jer jesmo krhki.
Svi od reda.
Ali i jaki kada želimo nešto jasnije vidjeti.
Za sve u životu postoji dublji smisao koji je nama najčešće neshvatljiv, al samo pouzdanjem u Njegovu providnost, možemo napraviti iskorak.
I onda spoznaš.
Na svojoj koži.
Onaj kojem je teško, u svojoj teškoći nauči jako dobro prepoznati iskrenost.
Kad spoznaš jad, daš sve od sebe da ga drugi ne osjeti.
Kad osjetiš nepravdu, trudiš se drugome pomoći da se nepravda učinjena njima, ispravi.
Kad osjetiš odbacivanje, ne pada ti na pamet ikog odbaciti.
Jer znaš koliko boli.
Ne možeš razumijeti nečiju bolest, ako sam ne boluješ ili se brineš ili si se brinuo za bolesnog, njegujući ga, i trudeći se da mu olakšaš patnju i bol.
Ne možeš razumjeti nemoć, ako je sam ne osjetiš.
Ne možeš razumijeti nečiji umor od života ako te život nikada nije natjerao da padneš nemoćno na koljena.
Ne možeš razumijeti nečiji strah od budućnosti, ako u prošlosti nisi imao razlog da se bojiš suočavanja sa sutrašnjim danom.
Ne možeš nekome reći “Ja razumijem kako ti je”, samo da nešto kažeš, jer te to njegovo plaši ili ti je dosta tvoga.
Ne možeš, jednostavno ne možeš.
Dok ne spoznaš.
Tek tada zbilja znaš.
Tada se razdaješ drugima, prestaneš biti na ego tripu, već odricanjem sebe, svojih predrasuda i sebičnosti, zaboravljajuć na svoje potrebe i želje, sve činiš ne bi li im pomogao, ne bi li učinio ono ljudski ispravno i olakšao bilo kakvu patnju života njihovog.
Često neshvaćena, krivo tumačena.
Život uvijek daje lekcije kroz osobne borbe.
Nitko nije izuzet iz toga.
Svatko kad tad svoju bitku zagrli i žudi za razumijevanjem.
Prije puno godina darovana su mi djeca.
Danas mislim da sam i ja dar njima.
Bog se služi sa mnom i kroz mene primjerom i životom mojim, ih uči, da su loše situacije, događaji i ljudi, sastavni dio života, al da kroz pouzdanje, vjeru, borbu, upornost, i ja ga zovem – sveti inat (da možeš i kad ne možeš), neodustajanjem, i vjerom u Njega, On sve okreće na dobro.
Da imaju majku koja može i kad ne može.
Da je bit borbe biti borac i da odustajanje nikad nije opcija, ma kako se god osjećamo.
Jer, odustati nakon svega, nakon spoznaje da je Bog taj koji zna i vjeruje u mene, u nas sve, bilo bi jako, jako sebično.
Mene tesao, oblikovao, i oblikuje me, dajući mi Svoju neiscrpnu snagu i upornost.
Nadu.
I vjeru.
Dan za danom.
On je znao da mogu.
A ja sam Mu vjerovala.
Ništa od navedenog nije moje, već Njegovo djelo.
Objavljivao mi se kroz ljude velikog srca i duše, kojima sam moj život i ja bili važni, koji su nesebično bili tu, u svemu, dovodeći ih na moj životni put. Da budu tu, u mojoj utakmici života. Da se ne osjećam potpuno sama.
I kroz mnoge, meni neznane ljude očitovao je Svoju ljubav.
Prepoznavala sam Gospodina u njima, kroz toplu, lijepu riječ, kroz “kako si danas”, kroz zagrljaj ili poljubac znanih, kroz pomoć onih koji me nisu poznavali, na tome što su bili tu.
Na tome sam im beskrajno i neizmjerno zahvalna, dok god je života u meni.
Bogu u njima.
Tada naučiš razliku između ljubavi jezikom i riječima i ljubavi iskrenošću i djelima.
I da.
Sve me to promijenilo.
I Bogu hvala da je.
Ne usudim se kazati da sam bolji čovjek i da sam bolja.
Ni slučajno.
Al ono što se usudim reći i što znam da je – da se tvrdoglavo i uporno trudim to biti.
Uči me da ne gledam na jučer, nego na sada.
Uči me da ne gledam na ono loše, već na dobro u ljudima.
Uči me da su plemeniti ljudi spremni na razgovor, pojašnjenje, pomirenje i mir.
Uči me da oprost oslobađa.
I da je najveći mogući dar.
Uči me da je iskrena ljubav samo ona koja je nesebična i koja ne očekuje. Nego daje.
Uči me da bez obzira na to što nam se dogodi u životu, uvijek možemo krenuti ponovno, ispočetka, koliko god puta da je potrebno, ali samo s Njim uspjevamo.
Uvijek.
Uči me koliko je život dragocjen.
Uči me da gradi i kad ruši.(mene svakako)
Uči me da je moguće upozoriti i opomenuti, uputiti kritiku, reći ono što nas muči i boli, bilo kome, blago, u poniznosti, otvorenosti, povjerenju i ljubavi.
Uči me da svakog saslušam, a sama odlučim.
Uči me hrabrosti i pouzdanju.
Uči me da strah ili jača ili paralizira. Daje mi da biram.
Uči me da je istinska hrabrost tiha, a ne glasna i pompozna.
Uči me da je ustrajnost onaj tihi glas u nama, na kraju dana, koji šapne “Pokušat ću opet sutra”.
Uči me da je tu i da radi na meni, premda ga često ne čujem.
Uči me da ja nikoga ne mogu promijeniti, samo On to može.
Ono, što mogu, mogu Mu samo dopustiti da mene samu mijenja. I moliti.
Uči me šutiti. Ono, kad cijelom nutrinom progovaraš, al šutiš.
Uči me da volim sebe, da vrednujem svoj život i poštujem svoje srce i osjećaje. I da ne dozvolim nikom da se igra s njima.
Uči me da su ljudska duša i srce sveto tlo. I da se tamo tiho, na prstima hoda, a ne gazi.
Uči me da ljudska ljubav nije uvijek recipročna.
Uči me da me neki ljudi nikad, koliko god se ja trudila, neće istinski voljeti (s tim se malo teže mirim), a istovremeno mi daruje i ukazuje na ljude kojima je istinska sreća i zahvalnost jedan moj osmjeh, obična kava za koju tako rijetko imam vremena, jedan telefonski razgovor u danu, moje pitanje kako su, radost koju dijelim s njima i moja prisutnost u njihovim radostima i nevoljama, podrška i toplina koju nesebično dajem. I to moje malo, srcem učinjeno, je nekome puno, a nekome sve.
Uči me da prihvatim i zavolim zvuk svojih koraka koji se udaljavalju od onoga što nije za mene. Gdje mi nije mjesto. Gdje ne pripadam.
Uči me da je zdravija iskrena distanca od licemjerne bliskosti.
Uči me da budem dosljedna, odana i vjerna. Prije svega Njemu, potom svome srcu.
Uči me da vjerujem u svoje ispravno, a ne tuđe.
Uči me kad osjetim nekoga da duboko cijeni moje životne ožiljke, da znam da je prošao istu ili sličnu priču. Da zna i razumije, da istinski razumije.
Uči me da se trudim.
Uči me maštovitosti i dosjetljivosti.
Uči me biti blizu i kad sam daleko.
Uči me nešto reći, i kad šutim.
Uči me da šutnju, i kolika se ranjenost krije iza nje, prepoznaje samo onaj tko istinski pozna i ljubi.
Uči me da se ljudima prilazi otvorena, čista srca, s najboljom namjerom, u ljudskosti. I da udarac, koji, ako tada dobiješ – je udarac Njemu.
Uči me da tko ne razumije pogled, nikada neće razumjeti objašnjenje.
Uči me da kada je teško i kada se izgubiš u moru izgovorenih, naizgled iskrenih riječi, kroz čekanje odgovora na brojna pitanja, zadržiš svoju bit.
Uči me da je očima koje su plakale, puno jasniji svijet. Usnama koje su šutjele, puno vrijednija riječ.
Uči me da vjerujem djelima, jer riječi često znaju slagati.
Uči me, da se rane ližu, u kutu sobe, u tišini. Daleko od znatiželjnih pogleda.
Uči me – ne voljeti, već ljubiti.
Uči me da je ljudska ljepota neuništiva, i da se ne nalazi u našoj ambalaži, već je skrivena duboko, u našim prsima.
Uči me da je svaki čovjek u svojoj biti dobar, ali nas razlikuju dubine.
Uči me – da se od “hvala” i “oprosti” – ne umire.
Uči me da je ljubaznost, otvorenost i susretljivost postala toliko rijetka, da je ljudi očešće smatraju flertom. (uf, tu mi zadaje posla, dok ljudi ne shvate)
Uči me da je bolja dostojanstvena samoća nego neiskren i nepotpun odnos.
Uči me da ne zazirem od svojih osjećaja i da me oni ne čine slabom. Već suprotno. Grade me. I da svoju nutrinu, ono od čega sam satkana, dijelim samo s onima koji su dostojni toga.
Uči me moliti.
Uči me da Mu mogu sve reći.
I kad sam tužna, i kad sam ljuta i kad sam razočarana, i kad sam glupa, i kad pogriješim, i kad ne znam ni što, ni kad, ni kako.
I kad Ga molim “Ajd molim Te, Ti to, ja ne mogu, ne znam kako, al Ti znaš.”
I kad se zasramim pred Njim, i priznam da mi usne mole jedno, a srce vrišti i preklinje drugo.
Uči me da mi je blizak, a ne dalek.
I da zna. Sve moje molitve i kad ih ne izgovorim. Jer pozna srca, jer zna dubine.
I za čim srce čezne.
Uči me strpljenju.
Uči me prikočiti.
Uči me da ne budem ishitrena.
Uči me odustati od sebe ukoliko je odustajanje za neko više dobro. Za nekog koga smatram potrebitijim od mene same.
Uči me da ništa ne mora biti odmah i sada.
Jer to najčešće ne valja i nije dobro po nas.
Uči me da postoje križevi koji su dio Njegovog plana za nas, a postoje križevi koje smo sami tražili, izazivajući Boga svojim samovoljom, i naposlijetku ih dobili. I da ih je puno teže nositi.
Uči me da se čovjek, bez Njegove pomoći, neće moći sam iščupati iz gliba blata, u koji se sam uvalio.
Uči me čekati.
Uči me da Njegovo “NE” nije odbijanje, već preusmjeravanje. I da to “NE”, znači – ne sada, a sutra već može biti “DA”, uz Njegov blagoslov.
I da On zna razlog.
Uči me da, kad zatvori neka vrata, iza tih zatvorenih vrata radi u tišini, gradi nas i oblikuje. Brusi. Svakog tamo gdje mu je potrebno. Daje nam priliku i vrijeme da vidimo, progledamo, spoznamo. Sebe i druge.
Uči me da u Njemu tražim utjehu.
Uči me da – kad su suze i patnja najveći, On nama najbliži.
Da pati i nosi patnju s nama.
Uči me značenju riječi “Kako si?” i “Tu sam” i da su jače od milijardu šabloniziranih “volim te, želim da budeš dobro, mislim na te “.
Uči me da su suze tu, da nam isperu dušu.
I da nisu znak slabosti, već snage.
Uči me da postoje ljudi čista srca koji ne kalkuliraju i ne očekuju ništa, već samo vole i žele mir i dobro.
Uči me da život može stati u trenu, u nanosekundi.
I sve što godinama stvaramo, može nestati u 20 sekudi. Pretvorit se u ruševinu, krhotine, prah.
Da je bit života i što On traži od svih nas, je – samo ljubiti bližnjeg, poštovati se u različitostima, mišljenjima i biti u miru jedni s drugima. Ostaviti trag topline i ljubavi za sobom.
Uči me da ne mijenjam svoju bit, da ne gubim srce za drugoga, jer me povrijedio. I da, kad se fizički odmaknem, jer je put prerezan, put srca nitko osim mene ne može prerezati.
Uči me rezati uvrijeđenost, da ne bi prerezala put srca. Put Kristova srca kojim moje treba koračati.
Uči me pomicati svoje granice uz Njegovu pomoć.
Uči me umirati sebi.
Uči me da se trudim imati snage činiti dobro svakim svojim korakom, bez obzira kako to ponekad bilo teško .
Uči me da tješim i ohrabrujem drugog, čak i onda kad se u sebi kidam od bola.
Uči me prepoznati Njegovu snagu u sebi.
Uči me da se prava istina krije na dnu našeg srca. I da je hrabar onaj koji ga zagrebe i prokopa i iščisti.
Uči me da je intuicija Božji glas u nama i da bi nam bilo bolje kad bi je osluhnuli i poslušali. Posebno kad opominje. Jer govori samo dobro po nas.
Uči me da svoju sreću ne možeš graditi na tuđoj tuzi. Jer tu nema blagoslova.
Uči me da se sve u životu vrati, baš sve, učinjeno drugima, lijepo ili ružno, polako, al sigurno. I da svatko svoje dno treba dotaći sam. Kao kad zaroniš. Tek onda, kad si na dnu, tek kad ga nogama dotakneš, uz otpor, odbijanjem od njega, možeš izroniti. I udahnuti. (možda prvo treba da se razbijemo, da bi na kraju postali cjeloviti)
Uči me da mogu odgovarati samo za sebe i svoj život, da tuđu odgovornost ne mogu preuzeti i nositi. Mogu samo pomoći.
Uči me da dam sve od sebe za druge, i preko svojih snaga, uči me trudu i da dajući sebe, sebe obogaćujem.
Uči me oslobađati se predrasuda. (a imam ih)
Uči me poniznosti.
Uči me primati. (premda tu gutam knedle i to me teško ide)
Uči me razlici dostojanstva i ponosa. Da je dostojanstvo Njegov dar, a ponos plod ega.
Uči me držati moju narav zauzdanom. (tu zakažem, češće)
Uči me – ne kontroli, već samokontroli.
Uči me pouzdanju u Njegovu Svetu volju za moj život, a da ne tjeram svoju (a tu mi daje repeticije, neumorno, svaki dan, jer je to prvo šta me ne ide)
Uči me da budem tu, ali – da se ne namećem. Da nikog ne vučem za rukav, da se ne objašnjavam i ne dokazujem.
Uči me da izrečeni osjećaji i istina, u mnogima izazovu nemir, al nas ne drže više u okovima i zbilja oslobađaju. I ukoliko želimo dobro, dužni smo ih govoriti.
Uči me da ne budem pijun u tuđim rukama.
Uči me ne odustajati od sebe, od onog što smatram ispravnim.
Uči me da biram rast, a ne ispraznost.
Uči me da mislim. Svojom glavom.
Uči me da ne silim. Nikog. Ništa.
Uči me da pustim, umjesto da grčevito držim.
Uči me – ustati, i s mirom otići od stola, za kojim se ne poslužuje poštovanje.
Uči me razliku između poniznosti i poniženja.
Uči me da vidim i progledam, da tako lakše smjestim ljude u ladice koje im pripadaju.
Uči me da nekim gubicima, dobivam. Bistiji pogled i mirnija jutra.
Uči me da je ljudska zavist korijen svakog zla.
Uči me da uvidim – što više otvaram svoje srce Njemu, to je odsudstvo nekih ljudi snažnije.
Uči me da samu sebe ne ranjavam, već volim.
Uči me da se odmaram u Njemu.
Uči me da kroz molitvu za druge, mijenja naša srca.
Uči me da vjeruje u mene.
Uči me da nema predaje.
Uči me da se ne dam slomiti.
Uči me i gradi da budem jaka i da se ne bojim.
Dozvolio je da se sama suočim sa smrti, i udijelio mi milost, kasnije, da je držim za ruku. Da je odjenem.
Poučio me da smrt nije kraj. I da se, kada se osjećam bespomoćna, nikoga, ni ničega ne trebam bojati. Da je moja nemoć, Njegova svemoć. Da je On cijelo vrijeme tu i da tek u najmračnijim satima mogu i možemo otkriti istinsku snagu Njegove blistave svjetlosti koja se nikada, nikada, ne može i neće prigušiti.
Uči me – da ono što nas ne slomije, zbilja nas ojača.
Uči me prihvaćati. Sve redom šta se zbiva, i mirit se s tim. (iako me to više ne ide, nego šta me ide, al trudim se)
Uči me da ne odustaje od mene. I da me čuje i kad mislim da me ne čuje.
Uči me da nijedna molitva nije uzaludna.
I da mu ne vrijedi ono što izgovaramo, jer ne sluša naša usta, već dubine naše.
I da je jedino molitva srca – molitva.
I da će sve doći, u Njegovo vrijeme, a ne moje, naše, jer On zna zašto, kad, što i kako.
Za moje i naše dobro.
I da će jednom sve dobiti svoj smisao.
Jer Bog je Bog smisla, a ne besmisla.
Jer Bog je Bog reda, a ne nereda.
Uči me istinskim vrijednostima. Neumorno.
A najviše od svega, uči me zahvalnosti.
Bogu na čast, slavu i hvalu.
Najveću.
Danas, kroz sve što sam prošla, kroz stradavanje i kroz životne situacije sada i lepezu onih prije, mogu reći da sam tek mali dio naučila.
I da učim iznova, svaki dan, lekciju koja mi je u životu bila potrebna da je spoznam.
Od najboljeg i najvećeg Gospodina i Učitelja.
Da je put u vlastito srce, hodočašće života.
Da su samoća i tišina potrebne, i nužne – rekla bi, da spoznaš i prokopaš sebe i dotakneš Ljubav nad ljubavlju.
I kad je dotakneš, u životu više ništa nije isto.
Da je bolje biti sam, u miru, nego biti okružen pogrešnim ljudima, ljudima uz koje ne možeš biti miran i koji te prazne. Uz koje stagniraš, a ne rasteš. I da, premda si sam, nisi, jer On je s tobom. Da biti sam znači – točno znati – što ne želiš.
Da, kad spoznaš svoje srce – iz svog srca ništa ne možeš iščupat, koliko se god trudio, ako je korijenje toga On zasadio.
Jer opet nikne.
Jer On to zalijeva.
I da gdje god da odeš, nosiš sebe sa sobom.
Da su bjegovi nepotrebni.
Jer nam štete.
Da sama ne mogu ništa.
Al da On može i da s Njim mogu sve.
S Gospodinom Bogom mojim.
S mojom rukom u Ruci njegovoj.
Iskreno, časno, pošteno.
Samo tako.
Samo tim putem.
Njegovim.
Hvala Mu i slava Mu, na svakom moj udisaju i treptaju, za svaki moj dan, na ponovnom rođenju.
Moj Bog je silan.
Silan toliko – da me istovremeno uči i oblikuje, a pri tom daje mi slobodu i daje mi do znanja da je tu dok ratujem sama sa sobom i bije bitke sa mnom – protiv mene same, dok su mi zvijezdani ratovi u glavi, sve dok naravno, On ne pobijedi.
Tada znam da me razumije, svaku moju nutanju borbu, svaku moju misao i nedoumicu. Znam da ljubi i zbrku moje glave, svaki nemir, svako posrtanje… Tada me zagrli i nježno privuče i poziva Sebi.
Da dođem sebi.
Svakog dana.
Ispočetka.
Nekad poskliznem, al se uz Njegovu pomoć održim na nogama, nekad padnem, a padnem – i opet me podigne i resetira. Na tvorničke postavke.
Njegove.
I On je moje sve.
I znam da ima plan sa mnom, koji ja još ne znam, očešće i ne razumijem, i taj Njegov plan me često zaboli, ali Mu vjerujem.
Da me zato ostavio tu.
On ima razlog.
I da ću jednog dana spoznati.
Ako i kad budem dovoljno, po Njegovim mjerilima, zrela za to.
I nadam se da će ovaj fragment moje životne ispovijest ostaviti trag i mnogima pomoći da osjete snažnu prisutnost Boga u svom životu, u svojim borbama, da sagledaju svoj život, svoje bitke, da prepoznaju ljude koji ih osjećaju, u kojima prebiva Božja ljubav, koja je čista i nepatvorena.
I da ih vrednuju.
Takvi ljudi zaslužuju posebno mjesto u našem životu, nezamjenjivo mjesto u našim srcima.
Jer su Božji kanali Ljubavi.
Jer u njima prebiva Bog.
Naš vječni Otac koji se za nas brine danas, koji će se brinuti za nas i sutra i svaki dan našega života.
Ili će nas zaštititi od patnje.
Ili će nam dati neiscrpnu snagu da je podnesemo.
Gospodin uvijek pobjeđuje.
A ako smo Njegovo oruđe, i mi pobjeđujemo, jer bijemo Božji boj.
Zato, budimo u miru.
P.S.
Da nema silne ljubavi Gospodnje, prije 5 godina ostala bi ležat uz rub puta života – izudarana, u masnicama, krvava, razderana lica, tijela i srca.
Mrtva.
Al danas sam tu.
Živa.
I to vrlo.
Učio me da se izdignem iznad situacije u kojoj je želio da – umjesto očaja, zagazim u dubine, pronađem Njega i u Njemu jaču sebe.
Od trenutka koji je obilježio moj život, od mog stradavanja, mogu posvjedočiti da se Bog trajno nastanio u mom srcu i životu. Od tog trenutka se moj pogled na život, kroz vrijeme, doista promijenio.
I mislim da Bog nije imao drugog načina sa mnom, nego da tresnem o zid.
I da se skljokam.
Doslovno.
I znam da će mnogi srcem razumjeti o čemu pričam, a mnogi pak, ovaj moj pogled neće moći razumjeti, netko će se izrugivati da sam “pukla na Boga”, netko će imati zamjerku da je preosobno (op. zato svjedočanstva postoje) neki neće ni čitati, al iskreno, uopće nije me briga, tako mislim, tako se trudim živjeti i tako osjećam.
Briga me samo za Božji sud.
To je moje ispravno, a sad srcem pisano.
Jer mi je tako došlo.
Da nakon dugog vremena pišem.
“Put stvara, i čuda čini, riječ svoju drži, u tami svijetli. Moj Bog, takav je moj Bog!”
Natalija Kuzmanić
Facebook Komentari
comments
put%20nade%20-%20https://duhovnost.net/moj-autoput-nade/){kind=link}