U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Thomas Wolfe je napisao roman „Ne možeš opet ići kući“ u kojem govori o čovjeku po imenu George Webber, koji je uspješan pisac i koji je napisao bestseller o svojem gradu. I vraćajući se kući, George Webber očekuje da će mu njegov grad prirediti dobrodošlicu primjerenu heroju. Ali umjesto dobrodošlice on biva protjeran iz svog grada. Protjeraše ga njegovi prijatelji i rodbina. Osjetili su se izdanima po onome što je o njima napisao u svojoj knjizi, i on potresen njihovom reakcijom napušta svoj grad. George Webber otkriva da oni koje poznaješ najbolje da te baš ti isti poštivaju najmanje.
Ne znamo je li se George ponovno vratio u svoj grad i je li pružio svojim sugrađanima “drugu šansu”, ali znamo da je Isus to učinio.
U ovonedjeljnom čitanju nalazimo Isusa koji se vraća u Nazaret. Opet se vraća kući. U trenutku svog povratka u Nazaret Isus je, slobodno to možemo kazati, „celebrity“.
Hodao je unaokolo propovijedajući, iscjeljivao je bolesne, istjerivao je demone, dizao je ljude iz mrtvih i kontrolirao je prirodne pojave. Isus je, za vrijeme svojeg izbivanja iz Nazareta, dokazao da u svezi njega postoji nešto jako posebno. Da je jednostavno – drugačiji.
Znamo da kada je Isus prošli put bio u Nazaretu, stvari se tada nisu ni najmanje odvijale u njegovu korist. Također je otišao u sinagogu i propovijedao je temeljem čitanja iz knjige proroka Izaije.
„Duh svemogućega Gospodina počiva na meni. Jer me pomazao Gospodin, poslao me da donesem poniznima veselu vijest. On me poslao da iscijelim slomljena srca, da navijestim zarobljenima slobodu, vezanima otkupljenje.“
Isus je tada sebe proglasio židovskim Mesijom. I tada su ljudi u Nazaretu odbacili njegovu poruku i pokušali su ga ubiti.
„Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.“ (Luka 4, 28-30)
I Isus napušta svoj grad Nazaret te propovijeda u drugim mjestima u Galileji. Sada, godinu dana kasnije, on se vraća na to isto mjesto, vraća se u Nazaret gdje je bio tako okrutno odbačen. Isus želi pružiti svojoj obitelji, svojim prijateljima i svojim sumještanima „drugu šansu“ kako bi ga ovaj put primili, kako njega tako i njegovu poruku.
Zašto su ga odbacili baš oni koji su ga najbolje poznavali?
Isus je i ovom prigodom otišao u sinagogu. Opet su mu se divili, baš kao i prije godinu dana. I onda su ga opet odbacili. Za razliku od prvog puta kada su ga htjeli likvidirati ovaj put su primjenili drugu taktiku. Izrugivali su se s njim. Za pretpostaviti je da se nisu usudili napasti ga otvoreno, jer je Isus sada bio poznat i popularan, ali iz njih je opet provalio bijes. Ovaj put kroz riječi. Kroz porugu.
I dan danas Božja poruka djeluje na ljude na isti način. I danas je svijet „preneražen“, baš kao i ljudi u Nazaretu, kada čuju Riječ Božju. Danas i neki svećenici izbjegavaju „škakljive“, danas se to kaže „netolerantne“, djelove Svetog pisma. Na primjer:
- „Svi su ljudi griješnici.“
- „Svi griješnici idu u pakao.“
- „Samo je jedan način kako se spasiti.“
- „Sve druge religije su lažne i vode u pakao.“
- „Jedini način kako se spasiti, jest vjerovati Isusu Kristu.“
Kada danas ljudi čuju ove tvrdnje iz Evanđelja oni reagiraju bjesno. Odbacuju poruku i napadaju glasnika. Baš kao što je to bilo s Isusom u Nazaretu. Ljudi u Nazaretu su poruku odbacili, jer su bili uvjereni da o Isusu znaju sve što bi o njemu trebalo znati. On je za njih bio samo još jedan od tolikih oko njih. Zvali su ga „drvodjelja“. Gledali su ga i mislili: „Vidi ti njega! Nisi ti ništa bolji od nas. Zašto bi te onda slušali?“
Zato što nisu mogli odgovoriti na pitanja („Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“) oni su ga odbili slušati. Oni nisu ništa vidjeli dalje „drvodjelje“, a drvodjelja nije za njih bio nikakav vjerski autoritet.
Ti su ljudi činili tipično ono što svi ljudi čine kada nekoga ne razumiju. Počeli su ga izrugivati. Poruga, izrugivanje zadnje je pribježište sitnih duša. Zvali su ga „sin Marijin“, a to se nikada nije činilo. Uvijek se je muškarca zvalo „sinom njegovog oca“, pa čak ako bi mu otac bio i mrtav. Tako nekoga zvati značilo je aludirati da je majka moralno posrnula. Nisu ga razumjeli i zato su reagirali s prezirom i izrugivanjem. Nisu mogli prihvatiti ono što nisu mogli objasniti.
I danas ljudi postupaju na isti način. Sve ono što ne mogu objasniti oni jednostavno odbacuju. A kada je Isus u pitanju puno je toga što ljudima nije po volji i što niti mogu niti žele prihvatiti.
Danas ljudi nemaju problema s Betlehemom i sa štalicom. S lakoćom prihvaćaju maleno, bespomoćno dijete koje leži na slamici. Ali kada kažete da je to malo dijete porodila djevica Marija i da je to dijete utjelovljeni Bog, onda oni to nikako ne mogu prihvatiti.
Danas ljudi nemaju problema s Isusom koji ide od mjesta do mjesta propovijedajući svoju poruku ljubavi, mira i prihvaćanja. Ljudi vole Isusa kao putujućeg učitelja, mudraca, filozofa. Ali kada im kažete da je Isus Krist jedini Spasitelj i da odbacujući njega završavamo u paklu, onda oni to nikako ne mogu prihvatiti.
Danas ljudi nemaju problema s mrtvim Isusom koji visi razapet na križu. Ali kada im kažete da je uskrsnuo i da je i danas živ kako bi spasio sve one koji će ga prihvatiti po vjeri, onda oni to nikako ne mogu prihvatiti.
Ako se naš koncept Isusa zaustavlja s djetetom u štalici, ili s putujućim učiteljem, ili s mrtvim čovjekom na križu, onda smo mi promašili bit i smisao svojeg života.
Mi moramo doći do točke u kojoj ćemo shvatiti i prihvatiti da je Isus Sin Božji, koji je umro za naše grijehe i da je uskrsnuo od mrtvih. Mi moramo doći do točke u kojoj ćemo se okrenuti od svojih grijeha i vjerovati da je Isus jedini koji spašava našu dušu, jer inače za nas nade ne bi bilo. Ako mi sve to propustimo učiniti, ako odbacimo Isusa i njegovu poruku, Isus će učiniti isto što je učinio i u Nazaretu. Otići će drugdje i čudit će se našoj nevjeri.
Zato otvorimo svoje srce i svoj um. Isus nam govori da „ništa ne će biti nemoguće s Bogom“. Ni u našim životima, ni u našim obiteljima, ni u našoj domovini, ni u našoj Crkvi, na u našem svijetu, bez obzira koje nam se prepreke našle na putu.
Ljudi u Nazaretu su odbacili Spasitelja. Okrenuli su leđa onome koji je pobijedio smrt i koji je jedini u stanju dati nam život vječni. Oni su mislili da poznaju Isusa, ali su vidjeli „drvodjelju“ umjesto utjelovljenog Boga.
Oni su izabrali nevjerovati. Izabrali su nevjeru umjesto vjere. Zato vjerujmo i ne ponovimo njihovu grešku. Pitanje je hoćemo li imati drugu šansu za ispraviti je?
„Što je nevjera nego očaj kojeg nameću vladajući silnici, koji tvrde da se ništa ne može promijeniti.“Ched Myers
Ivica Ursić, Izvor: http://ivicaursic.com/
Facebook Komentari
comments
