Svatko od nas je u nekom traganju. Nekako ne želimo biti zarobljeni s ničim. No ipak se zarobljavamo trendovima kojima onda nema nikakvog kraja.
Uvijek nas ta potraga dovede do kakvog takvog trenutka zadovoljstva ostvarenja no sutrašnji dan nas demantira jer nešto novo postaje staro a dolazi bolje i trendi. To je nažalost ono što nas i oblikuje. Trajno smo u nekakvoj žurbi stjecanja i prilagođavanja i to nam odnosi i dragocjeno vrijeme ali i drage ljude s kojima nikako provesti vrijeme. Prioritete nam nažalost uvjetuje brzina života. Olako smo se približili provaliji nikako u sebi ne nosi ništa već zatvaranje u sebe i svoj svijet. Imaginarni svijet kojem služi neizmjerno me voli. Sve oko nas je betonirano uvjetovanjima. Nema trenutka u kojem bi smo mogli reći da se možemo posvetiti sebi. Kada se općenito gleda svaka motivacija koju imamo uvijek je u nekom drugom a ne u nama samima. Umjesto da vježbamo radi svoga zdravlja vježbamo da bi bili prihvatljivi društvu koje propisuje standarde ljepote ili pak čega drugoga. Posvećujem se bespotrebnim analizama i u svemu se olako prilagođavamo onom što je nebitno. Tražimo svoje mjesto pod suncem samo kako bi bili u trendu a većinom nas tada trend odvede u osobnu propast jer nam je toliko toga nedokučivo i neostvarivo. Kad se napusti Bog onda je uvijek sve fokusirano na čovjeka koji želi biti životni vodič nekom iako sebi nikada ne zna dati nikakvoga reda. Takvi se pozicioniraju u ranama onih koji ne vide životnog izlaza i na taj način sebe stavljaju kao mjerilo pomoći. Jer lijepo sve zvuči ono što govore. Vraćaju samopouzdanje i nikako bez njih nije moguće započeti dan. Kada se to nama kršćanima dogodi onda smo učinili najveću pogrešku. Ako Bog nije naša snaga ako Bog nije naš prioritet onda je sve to strmoglav put. Iza lijepih riječi uvijek stoji samo jedno interes onoga koji se prezentira. A planovi dođu na vidjelo kad im se dopusti da osobu zarove poput hobotnice. Za razliku od ovog svijeta i sve pomoći koja se nudi Bog ima nešto što nitko ne nudi. Slobodu. Samo po slobodi prepoznajemo da nas Bog izdiže iznad sve ljudske oholosti svijeta i svega onoga što nam odvraća pravi pogled prema životu.
Toliko nas je Bog različite stvorio da svaki od nas ima svoj osobni pečat u ovom vremenu u koje nas Bog stavlja. To je to najveće svjedočanstvo u kojem ne postoji kalup po kojem bi smo se ostvarili. Svatko od nas ima toliko vještina i toliko darova preko kojih se proslavlja velika Božja ljubav i neizmjerno njegovo sveto djelo za cijelo čovječanstvo. To je ono što danas i slušamo u svetim čitanjima. Toliko je snažna i jako Božja riječ koja je ponajprije uvijek poziv. Poziv da se previše ne navežemo na ovaj svijet koji nam ukida našu slobodu. Naš je poziv biti u korak s vremenom. Budno pratiti sve ono što stoji ispred nas, ali nikako služiti bilo kakvom obliku u kojem bi smo sebe i svoje darove gušili ili pak zatomili poradi nekoga koji nas zarobljava.
Slušajuću danas pisma otvarajmo svoje srce Bogu koji nas oslobađa za ono što je bitno za ono što je sveto. To nam je Abrahamovski primjer u kojem i mi molimo za istu milost. Danas prepoznajmo onaj trenutak u kojem Bog dolazi k nama. Dolazi kao najdivniji dar. Dolazi kao utjeha našim željama. Okrepa u svim našim potrebama. Našim bolima i sve što nam je uništilo radost života. Ugostimo ga. To je najvažnija dimenzija biblijske ljubavi. Ugostiti onoga koji je izvor blagosti i mira. Ugostiti Boga koji nosi životni blagoslov. Pozovimo ga u poniznosti. „Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge!“ Snažne su ove riječi. To i jest naša nedjelja. To je naš život. Trajni poziv Bogu u ljubavi da dođe k nama u naš život i da nas posveti. Nedjelja nije prazno hodanje ovamo i onamo. Ubijanje vremena i rješavanje nedovršenih poslova. Nedjelja je dan u koji ugošćujemo svoga spasitelj. A ugostiti ga znači dati mu prvenstvo. Prvenstvo u svemu. A ponajviše prvenstvo da nas pouči. Da nas oslobodi od boli i sve ga što nam je učinjeno. Da nas oslobodi od poniženja, izoliranosti, odbacivanja. Da nas uvede u radost mira. Ne treba nama ništa previše govoriti. On sve zna. On kad govori onda govori za nas najpotrebnije. Nije zabrinut ni za tračeve, ni za lažne optužbe, ni za politiku, ni za nikakvo stanje koje je nama postalo važno. On se obraća nama u ljubavi. Vraća nam samopouzdanje. Posvećuje nas u radosti. Umiruje naše nemire. Rješava nas okova koje nam je nametnulo društvo.
Zato danas ugostimo Gospodina. Napravimo mu mjesto pored sebe, pored svoje djece. Pored svojeg supruga, supruge. Ostavimo danas pored nas jedno prazno mjesto i pozovimo ga da navrati k nama na ručak, na kavu, na čašicu razgovora. „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ I doista uznemirujemo se za mnogo, a samo je jedno potrebno. Božja prisutnost s nama. Zazovimo je. Neka vas Bog blagoslovi i čuva. Vjerujte u Boga i ne bojte se.
don Damir Bistrić
Facebook Komentari
comments
