Ponovno me dovodiš na početak.
Pozivaš me da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.
Pozivaš me da zborim riječima koje sam već izgovarao.
Pozivaš me na dodire koje sam već proživio.
Pozivaš me da upoznam one koje već otprije poznajem.
Odazvat ću se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.
I, začudo, sve korake kojima ću hoditi,
sve riječi kojima ću zboriti,
dodire koje ću proživljavati, sva poznanstva,
oćutjet ću novima.
Zateći ću se u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.
U svijetu u kojem ćemo biti bliže jedno drugome.
Jer ti prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića
i ondje želiš da bude mjesto našeg susreta.
Jedino ondje pit ćemo život iz iste posude.
Ponovno me pozivaš na početak
i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.
Za sve.
Da me umor ne iscrpljuje, već nadahnjuje.
Da od boli ne malakšem, već da progledam.
Da od blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.
Pozivaš me da progledam u neki bolji i ljepši svijet,
svijet u kojem si očitiji i razumljiviji po mudrosti
koja nije plod mojega truda.
I već znam što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.
Nećeš me pitati koliko sam puta prešao,
već kako prolazim putem kojim sam pošao.
Kako pohađam srca kroz koja si položio moj put.
Kako se nastanjujem u tvojemu srcu.
Stjepan Lice
Facebook Komentari
comments
