Iz dana u dan u našim mislima odzvanjaju misli koje su rezultat našeg ubrzanog života. Premoreni smo i umorni i od posla i od ljudi i od svega.
Sve nekako odrađujemo jer je to sve kroz domeni da nešto moramo. Moramo na posao a tamo nas čekaju ljudi u kolektivu koji su aždaje koji će procjenjivati naš izgled našu obuću i odjeću ali nitko ne zna da danas možda nemaš mogućnost priuštiti djetetu ručak. Predrasude ljudske nas umore i doista smo satrveni sa svim i svačim jer svatko se petlja u tuđi život kako bi omogućio svoje laktanje. Zapravo takvi odigravaju loše predstave jer se iza njihove znatiželje i komentara krije duboko ne sretna osoba. No ipak sve nas to umara. Umor koji nas psihički iscrpi dovodi nas da se istresemo na one koji su nam najvažniji koje volimo ali eto nekako se uvijek nađu na tom putu.
Kronični umor nas odvodi u stanja da mislimo da nas više nitko ne razumije niti da nas cijeni naš posao naš trud i zalaganje. Sve je tajmirano svaki pa i najmanji dio našega života je određen. Gotovo kao roboti smo programirani jer je život postao radna traka koja nikako ne sustaje. Zapravo je to dijagnoza kojoj je potreban lijek. Kada pogledamo duboko u sebe ništa od onoga što smo rekli da moramo učiniti ipak ne moramo. Nametnuli smo sebi tempo koji nas je udaljio i od sebe i od onih kojima smo najpotrebniji i koje volimo. Sve svoje vrijeme i sav život podredili smo vječnom opravdavanju nekima koji su samo prolaznici u našem životu.
Današnjim danom daje nam se mogućnost da stanemo. Dosta više tog moranja. Ništa ne moram. Želim se posvetiti svojoj djeci koju ne viđam po cijeli dan. Želim ih zagrliti i biti sa svojim suprugom. Svoje vrijeme koje imam želim uložiti u sebe. Sve se to može jednostavnim receptom. Molitvom povrataka Bogu. Krist nas iznova poziva da se u njemu odmorimo kako bi smo se posvetili onima koje volimo. Darovani su nam na jedno kratko vrijeme šteta bi bilo da to vrijeme ne provedemo s njima u ljubavi, igri i miru. Odmori se u svom Bogu.
don Damir Bistrić
Facebook Komentari
comments
