Neki je čovjek živio neprestano s crnim oblacima na duši. Nije vjerovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav.
Jednoga dana dok je, zadubljen u svoje crne slutnje tumarao brdima iznad sela, susretne pastira.
Pastir, dobar čovjek bistra oka, osjeti strančevo očajničko raspoloženje i upita:
“Što te toliko muči, prijatelju?”
“Neizmjerno sam usamljen.”
“Ja sam također sam, ali nisam tužan.”
“Možda zato što je Bog s tobom…”
“Pogodio si.”
“Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude svakog pojedinog? Kako je moguće da mene voli?”
“Vidiš li ono naše selo u dolini?”, upita pastir. “Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore svake kuće?”
“Vidim”.
“Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno, pa ipak ono obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tijekom dana ono obasja. Možda si ti očajan zato što ti je prozor zatvoren?”
Facebook Komentari
comments
