Današnji evanđeoski tekst, premda djeluje prijeteće kad govori o bezizlaznoj tjeskobi i strahu naroda, ipak nema za cilj zastrašivati nas, nego radije u nama probuđivati ponos dok želimo u sebi obnoviti radost zbog Božjeg dolaska među nas i njegove prisutnosti u našem životu.
Upravo zato jer ovaj tekst čitamo na početku nove liturgijske godine, u prvu nedjelju došašća, postaje očito da cilj nije utjerati nam strah, nego potaknuti nas na bolju pripravu za blagdan Kristova rođenja. Isus nas potiče da ne budemo slijepi, nego da čitamo znakove oko sebe, te da se prema njima ispravno postavimo. Što se bude imalo zbiti, nije u našoj moći, ali je u našoj moći zauzeti ispravan stav pred događajima koji su sastavni dio ljudske povijesti, kako bismo mogli unatoč svemu razaznati prisutnost Sina Božjega u svijetu.
Kad promatramo samo ono što danas vidimo u svijetu oko sebe, onda doista možemo i moramo biti u strahu i iščekivanju onoga što se ima dogoditi. Ali ako podignemo glave k Bogu, onda naše iščekivanje postaje drukčije, jer nam postaje jasno što nam je činiti. Pred nama je uvijek neizvjesna zemaljska budućnost, pa i onda kad živimo u idiličnim i mirnim vremenima. I sami smo dio svijeta u kojemu možemo vidjeti da su društvo i pojedinci u stalnoj napetosti između glave ponosno podignute k Bogu i srca otežalog što privlači zemlji. Tragično je da toliki vjernici ni danas ne pronalaze razloga za ponos i za podizanje glave, jer nas brige ovoga svijeta i vremena previše privlače i uvlače u svoje procese, umjesto da se uzdignemo i dopustimo biti uvučeni u procese Božje. Jer onda kad ne usmjeravamo sebe i svoje živote prema važnim ciljevima i Božjim sadržajima, onda dopuštamo da nam se srca usmjere prema zemlji i prema proždrljivosti i pijanstvu, to jest isključivo prema skrbi za tijelo i tjelesno, umjesto da budu usmjerena prema neprolaznim vrijednostima, to jest prema punom zajedništvu s Bogom koji nam dolazi ususret.
Živimo počesto oborene glave, bilo da se osjećamo potišteni, bilo da smo poniženi, bilo da smo nesigurni u životnom hodu, bilo da se osjećamo potpuno u mraku. Zato nam Isusove riječi zvuče prije svega kao ohrabrenje usprkos svega što se oko nas događa i što se ima dogoditi: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Doista se nemamo čega stidjeti ni zašto osjećati poniženima od trenutka kad nam Bog dolazi ususret da nas pridigne iz našeg poniženja. Nemamo razloga biti postiđenima jer Bog nam oprašta iskazujući nam svoje milosrđe želeći da upravimo svoj pogled prema njemu. Ne treba biti niti potišten, jer nam je s Bogom došlo rješenje naših problema. Nemamo zašto niti biti nesigurnima, jer nam odsada Bog daje jasnoću na putu i sigurnost u hodu. Doista, ono što bi moralo biti izvjesno i temelj radosti je nebeska budućnost koju primamo u baštinu onda kad podižemo glavu, to jest uzdižemo svoje biće k Bogu. Kao što je nekada to vrijedilo kad je Isus izgovarao te riječi, tako vrijedi i danas za nas.
A stječe se dojam da mi vjernici ne pronalazimo dovoljno razloga da budemo ponosni i da ponosno dignemo glavu. Kao da trpimo neki nametnuti kompleks krivnje, te ne uspijevamo dovoljno dobro sagledati vrijednost i bogatstvo vlastite vjere koju nudimo svome narodu, društvu i državi. Kao da zaboravljamo dani doprinos i zadaću pred poviješću i vječnošću. Ne smije nam se dogoditi da zaboravimo da nam Bog dolazi ususret i da ga susrećemo u svojoj povijesti, u prostoru i vremenu koje nam je darovano. Upravo on koji k nama dolazi daje nam sigurnosti i poziva na ponos, te jer smo svjesni svijeta u kojemu živimo i od kojega ne možemo crpiti svoju stabilnost, ponosni smo jer nam Bog želi dati svoju moć i obasuti nas svojom slavom. Imamo se razloga uspraviti i podići glave jer nam se približava Bog otkupitelj da nas obasja prejasnim svjetlom svoje istine.
Zato se nemamo pravo stidjeti i skrivati u mraku, jer nas Bog poziva na svoje svjetlo, da krenemo ususret Sinu Čovječjemu koji dolazi kako bi bio naša radost. Nemamo pravo lutati jer nam dolazi onaj tko je Put i koji nam daje potpunu duhovnu sigurnost i mir. Ne smijemo sebi dopustiti da izdišemo od straha i zlih iščekivanja, kad nam Bog upravlja svoju riječ, te vođeni njegovim glasom nismo prepušteni ljudskome srljanju u grijesima i prijestupima. Ne trebamo biti u tjeskobi, jer dolaskom Sina Božjega prošlo je vrijeme tjeskobe i vrijeme mraka. Podignimo stoga glave pred svime onim što se događa, ne dopustimo da nas zatekne dan Sina Čovječjega kao dan osude i propasti, nego kao dan našega otkupljenja. Zato on i dolazi u našu povijest da nam omogući da s njim lakše krenemo u budućnost. Podignimo stoga glave, očistimo srca i savjesti, te tako dočekajmo onoga koji dolazi među nas da nas spasi i obdari životom vječnim.
Ivan Bodrožić, Izvor: www.patrologija.com/
Facebook Komentari
comments
