„Nemojte ovo shvatiti pogrešno, ali mi smo molili za našu djecu prije nego što su rođena, i sva su rođena zdrava.“
Nisam bila sigurna kako bih trebala ovo prihvatiti. Upravo nam je ovo rekao jedan poznanik o našem sinu Pavlu, novorođenčetu, koji je umro prije nekoliko godina, nakon što smo već preboljeli tri teška pobačaja. Osjetila sam da mi se sudi. Prema osobi koja mi je ovo rekla, Pavlova smrt i moji pobačaji lako su se mogli spriječiti. To je bilo jednostavno. Nismo dovoljno molili. Zanemarili smo učiniti svoj dio. Ukratko, trebalo nas je kriviti.
Ovaj stav mi nije bila nikakva novost. Već sam osjetila tu mješavinu osude i pritiska od dana kada sam u četvrtom mjesecu trudnoće saznala za Pavlov problem sa srcem. Zabrinuti prijatelji su se okupili i uvjeravali me u iscjeljenje mog nerođenog sina. „Moli i vjeruj da ćeš primiti“, pozivajući se na Jakovljevu 5, „i bit će iscijeljen.“
Stoga sam molila. Postila. Ponavljala iste molitve. Čitala knjige o iscjeljenju. Molila sam prijatelje da mole. Preklinjala sam Boga. Učinila sam sve što sam znala.
Pretpostavila sam da će moje molitve biti učinkovite. Znala sam da Bog može učiniti čak i više od onoga što sam molila. I bila sam vjerna. Držala sam biblijske sate. Davala desetinu. Zasigurno će Bog učiniti ono što sam htjela.
No, mjesecima kasnije, sjedeći pored Pavlovog praznog dječjeg krevetića, imala sam više pitanja nego odgovora. Što sam učinila krivo? Zašto moj predani život nije rezultirao blagoslovom? Jesam li ja kriva? Ili je Bog?
Moja iskrivljena nagodba
Ništa nije imalo smisla. A u narednim mjesecima, udubila sam se u teologiju. Željela sam razumjeti ovog Boga za kojeg sam tvrdila da ga štujem, ali ga nisam mogla shvatiti. Dok me Bog milostivo tješio svojom prisutnošću, još uvijek sam imala neodgovorenih pitanja.
Kako sam ispitivala svoja očekivanja, shvatila sam da sam nesvjesno pretpostavila da je život ravna crta. Živjela sam kao da Božji blagoslovi ovise o mojoj vjernosti, a da su nevolje posljedica mojih neuspjeha. Dakle, ako sam ispunila svoj dio u odnosu, Bog će zasigurno ispuniti svoj dio. Ako neće, koja je onda svrha poslušnosti Bogu?
Tim Keller, u svojoj knjizi Prodigal God, govori o svojim suptilnim, ali opasnim očekivanjima. On piše: „Ukoliko poput starijeg brata nastojite kontrolirati Boga kroz vašu poslušnost, onda je sva vaša moralnost samo način na koji koristite Boga da vam pruži u životu ono što stvarno želite.“
Stidim se priznati koliko me ta izjava opisuje. Moja moralnost je bila malo više od načina na koji sam koristila Boga da u mom životu posloži sve kako sam željela. Molitva je u suštini bila donositelj sreće, način na koji sam kontrolirala svoju okolinu kako bih mogla živjeti sretan život bez boli. Bog je bio moj izvršitelj zadataka, spreman da odobri svaki moj zahtjev. To je bila iskrivljena poslovna nagodba fokusirana na mene, a ne savez sa svemogućim Bogom.
Kako sam tražila odgovore u Bibliji, Bog mi je otkrio istinu koja je jednostavna, no moćna da promijeni: Nisam ja u središtu ovog života, već On. I moje najveće zadovoljstvo nije da utjehu nalazim u ičemu u ovom svijetu. Moje zadovoljstvo jest da sam u Bogu. Najbolji dar koji mi može dati nije zdravlje ili blagostanje ili sreća, već On sam – blagoslov koji nitko ne može oduzeti; blagoslov koji s vremenom postaje sve bogatiji i traje tijekom cijele vječnosti.
Njegova nenadmašna vrijednost
Ovaj se blagoslov često nalazi u nevolji. Kada se moje blago raspada preda mnom, kada živim s boli i neispunjenim čežnjama, kada su moji snovi srušeni i nepopravljivi, počinjem čeznuti za nečim trajnijim. Tamo pronalazim Isusa i spoznajem da je on vredniji, dragocjeniji i ispunjava me više od bilo čega što mi može dati. On sam je krajnje blago. Za spoznaju njega vrijedi trpjeti, živjeti i umrijeti.
U svjetlu Kristove veličanstvenosti, vidim ludost pretpostavljanja da Božju naklonost mogu zaslužiti svojim dobrim djelima. Sva moja vlastita pravednost koju sam izgradila su prljavi dronjci, a sve što sam dobila čista je milost. Dio te milosti je da ne dobivam sve što tražim. Ja ne znam što je najbolje za mene. Želim jednostavne, logične, bezbolne i predvidljive odgovore. Želim život u bojama po brojevima.
Ali Bogu nije stalo do udobne prosječnosti. Njegovo umijeće je bez premca. On stvara remek-djela. Bog slika neočekivanom bojom po platnu mog života, kaže „ne“ kada preklinjem da kaže „da“, nudi svoju prisutnost kada želim njegove poklone – zato što ima mnogo veći plan za mene…plan koji proslavlja njega i donosi mi vječno zadovoljstvo.
Bog ne nagrađuje svaki moj zahtjev, čak i kada molim predano. No, daje mi obećanje da će me zadovoljiti svojom neiscrpnom ljubavlju dok sa mnom prolazi kroz svaku kušnju. A u svjetlu njegove nenadmašne vrijednosti, to je daleko veći dar.
Autorica: Vaneetha Rendall; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org, www.novizivot.net
Facebook Komentari
comments
