Taj je cvijet ismijavalo i omalovažavalo ostalo ljetno poljsko cvijeće.
Smatrali su ga ružnim. Stoga ga nijedan cvijet nije želio u svojoj blizini zbog nelagode od njegove «ružnoće» i od bojazni da ne umanji njihovu ljepotu. Čak su mu se i životinje s obližnje farme znale narugati. Jadan je cvijet strašno patio ali se nikada nije požalio niti je ikada pokušao odgovoriti istim tonom kakvim su mu se drugi obraćali.
Živio je tako usamljen i jedina utjeha bilo mu je svaki dan gledati u sjajno, zlatno sunce kojemu se silno divio. Gledajući u izvor svoga života zaboravljao je na sva poniženja, svijet oko sebe i najgore mu je bilo u smiraj dana kada bi sunce odlazilo na počinak. Odlazila je s njim i njegova volja za životom sve do slijedećeg jutra kada bi se u zoru opet počele nazirati prve zrake njegovog jedinog prijatelja.
Veliko je sunce primijetilo što se dešava njegovom obožavatelju i odlučilo je pomoći jadnom i odbačenom biću. Obavilo je cvijet svojim najtoplijim i najsjanijim zrakama okružujući ga zlatnim sjajem i tako je cvijet dobio posebnu krunu čarobne zlatne boje koja ga je od toga dana krasila. Više mu se nitko nije rugao već su ga svi gledali s poštovanjem i pitali se kakvo se to čudo dogodilo tom «ružnom» cvijetu koji je odjednom postao tako lijep.
Cvijet je od toga dana još više volio i gledao u sunce. Od sreće i neprestanog gledanja u sunce protezao se svojom visinom i elegancijom i tako nadvisio ostalo cvijeće koje mu se dotada rugalo. Vidjelo je sunce koliko mu se cvijet i dalje divi i voli ga, pa mu je, da bi mu pokazalo svoju naklonost i prijateljstvo, dalo ime koje još i danas s ponosom nosi – suncokret.
Autor nepoznat
Facebook Komentari
comments
