Tek nakon što je apostolima dao dodatnu pouku nakon svoga uskrsnuća, Gospodin je mogao uzići k Ocu. No uz pouku o onome što se dogodilo dao je i preporuku o tome što trebaju unaprijed činiti i kako se ponašati. Tako ih je ostavio u ozračju molitve, traženja i otvaranja srca kako bi ostvarili jedan od prvih neposrednih ciljeva, a taj je bio da prime dar Duha Svetoga.
O tom daru ovisilo je ne samo njihovo djelovanje, nego i cijeli njihov život. U takvom ozračju došao je za apostole dan Pedesetnice kad se dogodio izljev Duha Svetoga, to jest kad je na njih sišla ‘snaga odozgo’, nakon čega su uvjereno i uvjerljivo propovijedali radosnu vijest i pozivali na obraćenje sve ljude, počevši od svojih sunarodnjaka. Zato je ovaj dar bio ponajprije dar Uskrsloga, jer bez njegova uskrsnuća ne bi bilo ni ovog dara, kao što smo čuli i u današnjem evanđeoskom odlomku. Prije uskrsnuća Isus je naviještao da će im poslati Duha Branitelja, a nakon uskrsnuća im ga daje svojim dahom, dok se na dan Pedesetnice nisu do kraja zaogrnuli tom silom s neba koja se očitovala kao silan vjetar i ognjeni jezici. Sve ono što su nakon uskrsnuća utvrđivali kao najosnovnije, najbitnije i najneupitnije, sada se dogodilo u svoj punini.
Doista, dar koji je Isus najavljivao kao snagu Duha Svetoga i koji se očitovao kao svojevrsna moć, kako to opisuje Evanđelje, Isus je predao učenicima, te su na dan Pedesetnice oni njime bili do kraja ispunjeni da su ga mogli sad i sami predavati drugima. Tako se Isus nakon uskrsnuća potvrdio kao gospodar života i smrti, onaj tko ima moć nad nebom, zemljom i podzemljem, moć nad vremenom i vječnošću, ali također onaj tko svoju moć predaje svojim apostolima. Moć koju je i sam iskusio u ljudskoj naravi predao je njima kao najdragocjeniji dar, jer je bila riječ o životvornoj snazi Duha Svetoga. No trebat će proći nešto vremena da se oni do kraja osnaže, da se prepuste snazi Uskrsloga koja će ih sve više i više zahvaćati i prožimati do mjere da će osjetiti da je došao trenutak da je onda iz punine svoga srca prenesu drugima. A ova sila i moć koju im Uskrsli daje nije obična ljudska sila koja se iskazuje najčešće u zemaljskom nasilju, niti je snaga koja se mjeri ljudskim mjerama i prestižem gospodarske i vojne sile.
Ta osobita snaga u njima je bio Duh Sveti, ona ista sila i moć Božja kojom je stvarao i obnavljao svijet, kako nam u današnjoj liturgiji pjeva Psalmist. Ova Sila Božja je bila kadra stvoriti svijet i čovjeka, ali isto tako je bila sposobna čovjeka preoblikovati udahnjujući mu besmrtnost, što se očitovalo na Kristovom uskrsnom tijelu. Tom istom Silom su bili oživljeni apostoli jer su po njoj primili isti besmrtni život, nakon čega su, njome zahvaćeni, nastavili obnavljati lice zemlje u njegovo ime. Time su ostavili primjer i zadaću i današnjem naraštaju vjernika da čine isto, jer se lice zemlje obnavlja po onima koji oduševljeno nose silu Duha Božjega i naviještaju oproštenje grijeha ljudima. A glede potrebe toga, ni danas nije manja nego što je bila nekada, jer se i današnji svijet sve više potvrđuje kao svijet grijeha i zla, grijeh zanemarivanja i odbacivanja Boga.
Nas, međutim, snaži isti Kristov Duh da pođemo u svijet kako apostoli, te da s ponosom koristimo darovanu moć da ljude oslobađamo njihovih zala, te da im podarujemo oproštenje grijeha i oslobođenje od svih spona neurednog života. Dopustimo stoga da nas Krist uskrsli ispuni svojim Duhom, da dahne na nas kao i na apostole i da primimo silu Duha Svetoga. I sami poput apostola otkrijmo da je čovjek najmoćniji i najsnažniji onda kad ima vlast nad vlastitim životom. Čovjek je onda čovjek kad život nije predao stihiji grijeha, nego kad je postao njegovim gospodarom time što ga je očistio i drži ga spremnim za život vječni. Prihvatimo ovu Silu Božju koja nad nama ljudima ne čini nasilje, nego nas oslobađa tiranije grijeha i brani nas od svake sile koja nije istinski ljudska, a želi gospodariti ljudskim životom. Prihvatimo da Duh Sveti bude snaga koja nam pomaže ostvariti autentični cilj i smisao života i uz pomoć koje se odupiremo svakoj drugoj moći ovoga svijeta koja ne zna da čovjek ima svoj vječni poziv i određenje na nebesku slavu. Zato je Isus i rekao svojim apostolima kad je u njih dahnuo: Kao što mene šalje Otac, tako i ja šaljem vas. Jer bez Duha Svetoga ne možemo biti kršćani niti vršiti svoje poslanje u svijetu, to jest ne možemo obnavljati lice zemlje, a Isus nas na to poziva.
Obnovimo stoga najprije sebe snagom Duha Svetoga, kako bismo potom obnavljali i duše svoje braće i sestara pomažući im da se očiste od grijeha, po čemu onda i cijelo naše društvo i narod primaju autentičnu snagu Duha za bolje sutra. Budimo radosni i ponosi poput apostola na ovaj neizrecivi Dar Božji, jer po njemu čovjeku i čovječanstvu svojim svjedočenjem nosimo nezamjenjivo blago i omogućujemo istinski napredak.
Dr. Ivan Bodrožić, Izvor: http://patrologija.com/
Facebook Komentari
comments
