Petoga rujna 1997. godine odjeknuo je glas svijetom: umrla je živa svetica. Tako bi se ukratko mogao sažeti životni put dug 87 godina, nesebično poslanje i sjajna karizma majke Terezije, koja je gotovo cijeli svoj život provela pomažući drugima. I to ne pukom pomoći, nego strastvenom samilošću u najmučnijim dijelovima svijeta, kakav je, na primjer, Kalkuta, gdje je sa svojim sestrama misionarkama ljubavi s ulica podigla na desetke tisuća gubavih, bolesnih i odbačenih ljudi.
Rođena je 26. kolovoza 1910. u Skopju u albanskoj obitelji Bojaxhiu kao posljednje od troje djece. Kad je imala tek dan, krštena je kao Agneze Gonxha. Još je kao učenica odlučila posvetiti se Bogu i otići kao misionarka u Indiju. U Irskoj 1928. godine ulazi u Red sestara od Loreta, a 1929. putuje u Indiju, radeći ondje 20 godina kao učiteljica. U svakodnevnom dodiru s indijskom stvarnošću procijenila je da samostanski angažman nije dovoljan, da je bijeda u Indiji tako beskrajna, a sirotinja toliko prepuštena sebi, poglavito u bolesti i smrti pa je 1948. zahtijevala da izađe iz samostana na ulice. Dopustili su joj pa je sama kao redovnica pošla medu najsiromašnije u Kalkuti, odjenuvši se u običan sari i samo četiri rupije uza se. Uskoro je dobila odobrenje nadležnog biskupa da započne s novom družbom Misionarki ljubavi koja je počela s radom 1950. godine.
Majka Terezija i njezine sestre posvetile su se prvo zapuštenoj djeci te umirućima i drugima teškim bolesnicima, počevši od gubavaca. Pravilo reda zasnovano je na jednostavnom geslu: “Služiti siromašnima da bi se služilo životu.” Majka Terezija živjela je iz dana a dan živu kršćansku vjeru koja je u konkretnim slučajevima pozivala na ljubav, mir i oprost, a osuđivala mržnju, osvetu i zlo. Indija ju je prisvojila kao idealnu kćerku, a Nobelova zaklada iz Osla dodijelila joj je 1979. godine Nobelovu nagradu za mir. Ta je sićušna pognuta starica cijelim svojim životom bila živi znak Božje ljubavi među ljudima, osobito prema najsiromašnijima i odbačenima. Već je samom svojom pojavom predstavljala protest potlačenih i odbačenih protiv svijeta koji je svojim velikim dijelom označen materijalističkim shvaćanjem i težnjom za novim užicima i zabavama.
U svijetu tržišta, u svijetu u kojem se sve mjeri gospodarskim pokazateljima Majka Terezija se predstavljala kao siromašna žena, žena koja izabire život služenja najsiromašnijima među siromašnima, onima koje nitko ne želi. Taj izbor bio je u potpunoj suprotnosti sa suvremenom kulturom. Suvremena kultura se osjetila ranjenom i na neki način izazvanom od Majke Terezije te su se srca tolikih ljudi otvorila svjedočenju te žene. Majka Terezija predstavljala je Evanđelje i pokazala da i u dvadesetom stoljeću Evanđelje djeluje, Evanđelje pogađa, Evanđelje daje smisao životu. Perez de Cuellar na zasjedanju Ujedinjenih naroda predstavio je Majku Tereziju ovim riječima: “Predstavljam vam najmoćniju ženu na svijetu. Ona uistinu predstavlja Ujedinjene narode jer je u njezinu srcu trpljenje tolikih ljudi”. Majka Terezija slušala je te riječi u tišini a onda podigla ruku i pokazala u njoj krunicu koju je uvijek nosila sa sobom i rekla: “Ja sam samo siromašna žena koja moli. Moleći, Gospodin mi stavlja u srce ljubav kako bih mogla ljubiti siromašne”.
Potom, kao što je često činila, upravila je svoj pogled prema nazočnim predstavnicima naroda i rekla odlučnim glasom: “Molite i vi i vaše će se srce ispuniti ljubavlju kako biste mogli ljubiti siromašne oko vas”. To je Majka Terezija, to je svjedočanstvo koje nam je Majka Terezija ostavila… Od njezine smrti Misionarke ljubavi bilježe nagli porast zvanja i kuća diljem svijeta. Utemeljena 1950. Kongregacija danas broji više od 4.500 redovnica i oko 800 redovnika nesvećenika kojima pomaže više od 90.000 laika u 630 ustanova, od sirotišta do bolnica za bolesnike na samrti, diljem svijeta. U međuvremenu u Kalkuti ne jenjava priliv hodočasnika na grob Majke Terezije: njezina baština nastavlja privlačiti vjernike i ostalih religija, dragovoljce iz cijeloga svijeta i nova zvanja Misionarki ljubavi. Njezin lik, koji cijene i poštuju i predstavnici ostalih religija, predstavlja sredstvo ujedinjenja u razdoblju napetosti između kršćana i hinduističkih fundamentalista. I premda članovi hinduističkih ekstremističkih pokreta napadaju Majku Tereziju i njezine redovnice optužujući ih za prisilna obraćenja, većina hinduističkih stanovnika divi se i voli Majku Tereziju, tako da su čak i najtradicionalističkije hinduističke skupine kritizirale stavove ekstremista.
Često je grob Majke Terezije mjesto na kojem se predstavnici različitih religija okupljaju na zajedničku molitvu: bez ikakve prethodne organizacije članovi različitih religija se susreću i počinju zajednički moliti. Majka Terezija iz Kalkute svojim životom je potvrdila da je mogla imati otvorene ruke za siromahe i patnike jer ih je prije imala sklopljene pred Bogom, a služiti čovjeku za nju je značilo učiniti nešto lijepo za Boga.
Govorila je: “Radost je molitva, radost je snaga, radost je ljubav, radost je mreža ljubavi kojom možete doći do duša. Bog ljubi onoga tko radosno daruje. Više daje koji s radošću daje. Najbolji način da očitujemo svoju zahvalnost Bogu i ljudima jest radosno prihvaćanje svih stvari. Ne dopustite da išta žalosno uđe u vas što bi moglo biti razlog da zaboravite radost Krista Uskrsloga”. Smisao ljudskog života je u davanju.
Davanjem utjelovljujemo temeljnu ljudsku vrijednost-ljubav. Majka Terezija svojim postupcima definirala je pojam ljubavi. Prepoznavši ljude u nevolji, u njenoj duši, kako sama kaže, javila se silna želja, ne da tuguje nad njihovom sudbinom, ne da ih sažalijeva… željela im je, bez obzira na opasnosti po vlastiti život, pomagati. U njenoj duši razbuktala se vatra ljubavi koja se, srećom, prenijela na druge i tako postala prepoznatljivom u cijelom svijetu.
Svijet nikada ne bi smio zaboraviti ženu čije je svjetlo svetosti svoje zrake iz Kalkute proširilo cijelim svijetom i postalo ZNAK NADE.
Izvor: Katolici.org
Facebook Komentari
comments
