Mogu sjesti u svojoj sobi, sabrati se i stajati neko vrijeme pred Bogom prisutnim preda mnom. Zatim poći očima od jedne do druge stvari oko sebe i na sebi i samo govoriti: To si ti dao. Gledati pozitivne i negativne prilike i reći: Tako si ti htio.
Pomisliti i na očajne situacije i znati: Ti tako vodiš k dobru. Misliti i govoriti Bogu: Tebi se tako svidjelo, tako je dobro. Prihvaćam da promatram tvoj svijet. Prihvaćam ga … Ne rezigniram, nego s Bogom stvaralački prihvaćam.
Mogu poći i na šetnju kroz grad, selo, prirodu i kod svake stvari i susreta sa čovjekom reći: Ti si to dopustio i tako htio. Imam povjerenja u tebe. Sve je to tvoj a ne moj svijet. Ti sve vodiš savršeno k mojoj sreći.
To doživljavati mirno, lagano, opušteno. Odjednom ću osjetiti kako postajem slobodan i kako se sve može promijeniti na bolje. Ili, kako mi sve postaje prijateljsko. Zahvalit ću Bogu i – zaživjeti njegovu volju!
Svijet je postojao prije nas. Generacija u kojoj živimo našla je gradove, običaje, škole, oružje, bolesne i bolnice, logore i zatvore, sudove i advokate, religije, Crkvu i svećenstvo, jezik, knjige i umjetnost, pjesme i plač, stanove, odjeću i obuću, automobile, hranu i piće, industriju, poljoprivredu i pomorstvo, molitvu, rađanje i umiranje, proteste, revolucije, primirja i praštanja. Mi smo ušli u ono što je i prije nas postojalo. Gdje je to počelo? Tko je onaj prvi autor svega? Tko nas je svime zbrinuo?
Očito, začetnik i uzdržavatelj svega jest Bog. On je znao za dobro i zlo koje će se dogoditi i dopustio je da sve bude. On sve to vodi. Sve je to samo jedna faza prema savršenstvu. Nije to zadnja riječ. On sve vodi. Imamo li povjerenja u njegovo vodstvo?
Mi smo ušli u njegov svijet. Nismo gospodari, nego gosti na zemlji. Nas je Bog pozvao da vidimo njegov svijet i neko vrijeme tu živimo. Nismo mi pozvani da sami rješimo sve probleme svijeta. Sami možemo malo. Ali s njime …? Sve. Najvažnije je biti u Božjoj volji, u skladu s Božjim planom o nama i svijetu.
Tomislav Ivančić
Facebook Komentari
comments
