Čovjek je danas dobio gotovo sve: ima moć nad prirodom, znanje o prirodnim zakonima, bogatstvo blaga zemlje, zadovoljstvo velikih gradova, slobodu u oblikovanju života, svemirska prostranstva, raskoš ljepote svijeta.
No sve je to bilo kao pakt s đavolom: “Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.” (Mt 4, 9) U svakom slučaju, čovjek je, doduše, zadobio svijet, ali je pri tome izgubio Boga: “Novi svijet” više ne govori o Bogu, više ne sluša Boga, ne poznaje više Boga, u školama je Bog kao stranac, u obiteljima više nema pravo glasa i udjela u odlukama, ekonomija može bez njega, zakoni se ne pozivaju na njega, u slobodnome vremenu on je smetnja, u životu ljudi on više nije vidljiv… Pa gdje je Bog ostao? Kako to da ga danas nitko ne treba? Je li Bog netragom iščeznuo iz svijeta?
Tragovi su jasno vidljivi. Otkako je čovjek izgubio Boga, izgubio je i sebe! On ide kroz svijet “kao izgubljen” i ne zna više: “Čemu sam ja ovdje? Što ja zapravo želim? Gdje je moj cilj? Čemu se još veselim?” Ovo je “izgubljen naraštaj”: Ljudi su postali sami sebi stranci, žive “izvan sebe”, u stalnom bunilu, i samo kada se zavaravaju, mogu izdržati ovaj život: žive u velikoj praznini usamljenosti, u tami bez smisla i sadržaja, bez prave domovine i bez odgovora na pitanje o patnji i smrti. “Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?” (Lk 9, 25)
Prijatelju, jesi li i ti izgubio Boga? Jesi li izgubio snagu svoje duše? Snagu strpljenja i opraštanja, snagu samosvladavanja, snagu u patnji i duševnom miru, snagu za istinu i uzvišeno? Možeš li se još izdići nad svakodnevicu ili tvoja duša već leži na zemlji, iscrpljena i opljačkana, ranjena i do smrti iznemogla? Prijatelju, ne mora biti tvoja vlastita krivica ako si izgubio Boga. I Marija je izgubila Isusa u vrevi mnoštva hodočasnika, bez vlastite krivice, naprosto za to jer je ljudski vrtlog bio odveć velik, a zbrka je sve pomutila. No ne smiješ se pomiriti time da si Boga izgubio! Moraš ga tražiti, pitati za njega, dozivati ga kao i Marija, kada je izgubila Isusa. Tri ga je dana tražila. Prijatelju, tragaš li i ti za izgubljenim Bogom iz sve snage svojega srca?
Samo ako u tebi postoji čežnja, naći ćeš Boga. Čežnja je traganje. Snaga ljubavi pokazuje se u snazi čežnje. Trpiš li zbog gubitka Boga? Patiš li zbog toga što te u svijetu okružuju ruševine? Imaš li oči da zapaziš uništavanje religije, opustošenje istine, razaranje obitelji, okamenjena srca i prazne ljudske ljuske našega vremena? Možeš li još plakati i biti neutješan, jer nedostaje ti ono bitno: Bog, istina, smisao i prisutnost Božja? Samo onaj koji može patiti zbog gubitka ljubljene osobe, taj ljubi iz svega srca; samo onaj tko je neutješan zbog izgubljenog Boga, doista čezne za njim. Tješiš li se lažnim utjehama? Ili tvoja duša danju i noću luta gradom tražeći izgubljeni predmet svoje ljubavi? Boga, kojemu pripada cijelo tvoje srce?
Samo ljudi čežnje mogu spasiti naše doba. Budući da ljube iz svega srca, mogu naći Boga svom svojom dušom. Samo ako tražiš, jer si sve izgubio, sve ćeš i naći: Boga, blago, ljubav, vječno. Traži Boga! I ne prekidaj traganje! Izazivaj Boga!
Ili više nemaš suza? Niti čežnju? Ni bol zbog izgubljene domovine kod Boga? Zar te više ne boli što si izgubio Boga? Zar više ne možeš vikati iz dubine duše: “Bože, pomozi mi?” Prijatelju, je li tvoja čežnja pokopana? Zar si postao ravnodušan? To bi bilo najgore, gore od ubojstva i izdaje, gore od nevjere i lažljivosti. Je li strast uništila tvoju čežnju? Pohlepa za novcem, posjedom, sebeljublje i strast za vladanjem, strast za ljudskim odobravanjem, za blagostanjem i sigurnošću?
Prijatelju, znam samo za jedan jedini prohodan, uporabljiv put: Svakodnevno moli! Uzmi krunicu u ruke i moli usnama toliko dugo dok i srce ne započne moliti, dok se duša ne oslobodi ruševina i čežnja ne pronađe prostor: “Bože, spasi me! Izbavi me iz ponora! Oslobodi me zemlje! Pokaži mi sebe! Izvedi me sa stranputice! Vrati me! Daj mi snagu! Oprosti mi i daj mi novi početak…”
Ako tražiš Boga, Bog će naći tebe. Jer on te je uvijek tražio; on te bez prekida zove, ali ti nikada nisi čuo taj unutrašnji glas u prevelikoj buci svojeg života; on ti je uvijek pokazivao unutrašnje svjetlo, ali ti si išao za lažnim svjetlima i previđao si ga. Bog je veći od tvojega srca; njegova čežnja za tobom veća je od tvoje čežnje za njim. Ako moliš krunicu, postupno ćeš čuti njegov glas, njegovo će te svjetlo prosvijetliti, njegov zov doprijeti do tebe: Napokon ga čuješ! Napokon se susrećete: Ti i Bog, pastir i izgubljena ovca, tvoja čežnja i izgubljeni Bog. Kakva radost! Gospodine, koliko Ti zahvaljujem.
Gospodine, znam, potrebna mi je ova dugotrajna molitva i tišina, da te pronađem. Jer moja je duša duboko potresena i pruža još samo slabe znakove života. Bože, daj mi snagu za svakodnevnu molitvu! Dopusti mi kao Marij poći tražiti Te dok Te ne pronađem; “Isus, koga si Djevice, u hramu našla.
dr. Herbert Madinger, www.ofm.hr
Facebook Komentari
comments
