Korizma je četrdesetodnevno vrijeme priprave za blagdan Kristova uskrsnuća koje je popraćeno nekim obilježjima: ljubičasta boja u liturgiji, post, djela pokore, dublje poniranje u sama sebe, odricanje itd. Sva ta obilježja govore o duhu obraćenja i kajanja kojim smo prožeti u ovom svetom vremenu. Budući da kajanje nužno pretpostavlja neko zlo koje smo činili, neizbježna je tužna raspoloženost. No, zatvara li se ta tuga u samoj sebi ili se ipak nazire svjetlo radosti već sada?
Tuga koju sada iskusavamo odraz je boli, a bol je odraz svijesti da činimo zlo protiveći se tako Božjem naumu da živimo u skladu s njegovom voljom. Svako činjenje zla jest okretanje leđa Bogu sa svjesnom ili nesvjesnom željom da ga stavimo ili na margine ili da ga posve uklonimo iz okvira našeg života. Tada se osjetimo nekako ispražnjeno te imamo potrebu ispuniti tu prazninu. Budući da na Boga spada ispuniti čovjeku svaku želju pa i onu za smislom života, a Boga smo izbacili, te naše želje ostaju neispunjene. Mi ih doduše nastojimo ispunjavati raznim nevažnim stvarima, ali nam to sizifovski ne polazi za rukom. Zato je obraćenje od ključne važnosti za naš život.
Dok se obraćamo od nerazumne čežnje za svijetom, vraćamo se Bogu i naš život pritom postaje obnovljen i izliječen. Sve se vraća na svoje mjesto, sve se približava savršenom skladu koji omogućava Bog. Radi se o skladu najprije s Njime pa sa samima sobom, zatim s drugima te s cijelim svijetom. Korizma je stoga vrijeme i proces obnove i harmonizacije života i u svojoj je biti puno više radosna, nego žalosna jer u njoj žalost postupno iščezava do stvarnosti Kristova usksrnuća u kojem je više nema. Niti najmanje! Jer Kristovo uskrsnuće početak je eshatološke stvarnosti u kojoj je svaka suza s lica ljudskih otrta (usp. Otk 21,4).
Tužna raspoloženost korizme očituje se u mnogim aspektima: ljubičasta boja liturgije, tužni tonalitet (mol) liturgijskih pjesama, pobožnost Križnog puta, osobno odricanje… Ali usprkos svemu tome, iza vela žalosti krije se unutarnja radost koja se postupno sve više očituje. Koji bolesnik nije sretan nakon što je izliječen od bolesti? A upravo to molimo u liturgiji časova: “O mnogo, mnogo griješismo, ispovijedamo, smiluj se! Rad slave svoga imena izliječi bolne, Gospode!” Zar mislimo da nam molitva neće biti uslišana? Baš zato što se sjedinjujemo s Bogom u želji da budemo izliječeni, naša će molitva biti uslišana i to je razlog zašto i u korizmi trebamo biti radosni. Jesmo doduše žalosni, ali još više trebamo biti radosni jer “evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!” (2 Kor 6,2)
fra Josip Cota, www.studenti.dominikanci.hr
Facebook Komentari
comments
