I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći.
Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: “Čovjeku se grešniku svratio!” A Zakej usta i reče Gospodinu: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Reče mu na to Isus: “Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” (Lk 19,1-10)
U brizi i strahu za vlastitu egzistenciju, i ne primijetimo koliko se suvišnih stvari skupi, koliko se krivih odluka donese, i koliko se osoba povrijedi.
Ali Gospodin želi ući u moju kuću, u moj život, u sve pore moga postojanja i mojih odnosa.
I u onom trenutku kad mu dopustim ući u moj život i u moje odnose, shvatit ću da je On taj koji mi daje i sigurnost, i slobodu, i život.
U onom trenutku u kojem dopusti Isusu ući u moj život shvatit ću koliko sam zapravo boga, i da su odnosi s drugima najvažnije blago moga života oko kojega se trebam brinuti.
don Boris Vidović
Facebook Komentari
comments
