Proslavom uskrsnuća Gospodnjega mi vjernici u apostolskoj zauzetosti se poučavamo i utvrđujemo u vjeri. Neophodno nam je u danšnjem vremenu prepoznavati one vremenite okolnosti kako bismo se mogli iznova uzdizati u ostvarenju svojega života.
Sve što danas možemo čuti u liturgijskim čitanjima otvara nam nove obzore u kojima sebe i svoje živote možmo evanđeoski i spasonosno kreirati. Gospodin nam pruža sebe kako bismo se pozicionirali u onom traženju koji onda u nama proizvodi sigurnost i smiraj. Prošle nedjelje upoznali smo Krista koji je naša vrata u bolju budućnost, a danas ga upoznajemo kao put, istinu i život koji je u zajedništvu s Ocem. Preuzevši svaki od nas ulogu svećeništva po krštenju svaki od nas je pozvan na izvrsnost života vjere i ujedno poslan svojim životom svjedočiti Krista koji jedini može usrećiti čovjeka upućujući ga na pravi put. Doista sve oko nas su stramputice. Neki kojim smo povjerili upravljanje odvlače nas s puta koji ima smisao. Sve je doista ograničeno onim maksimama koji nas odvlače od stvarnosti i uvlače u ništavilo.
Doista istina se više ne živi. Svatko ima svoju istinu. Takav hibrid istina otvara prostor da se zatrujemo sa svim što bi nam moglo naš život upropastiti. Čini se kako strah obilježava sve faze ljudskog života. I današnje prvo čitanje poziva nas da pobijedimo jednu vrstu straha: strah od promjene. Mnogi tradicionalno odgojeni kršćani boje se otvoriti nečemu novome, boje se promjena, radije se drže starih navika mišljenja i uhodanih obrazaca ponašanja, pa i onda kada znaju da im to više ne pomaže. Riječ je o strahu maloga stada koje se zatvara pred svijetom i životnim izazovima bijegom u male grupice istomišljenika. I današnju Crkvu paralizira strah od promjene i poput parazita krade zdravu energiju, ne dopušta napredovati, rješavati probleme, pronalaziti nove putove do ljudi. U tom smislu jako je poučan današnji odlomak. Apostoli sazivaju sabor i analiziraju nastalu situaciju, spoznaju da dotadašnje strukture zajedničkog rada ne odgovaraju novoj situaciji i stvaraju novu službu. Uz službu naviještanja uvode i službu poslužitelja, đakona za siromašne. Zajednica je prihvatila prijedlog apostola, biraju između sebe sedam sposobnih ljudi za službu i apostoli prenose na njih nove zadaće. Kriza je uspješno okončana, zajednica zadobiva veću vjerodostojnost i ižaravajuću snagu. Za nas je ta povijest više od jedne epizode iz najranijih razdoblja nastanka Crkve. Ona je i danas model kako bi Crkva u svim vremenima mogla ophoditi s krizama, kako bi mogla reagirati na nove društvene okolnosti.
Na rastanku, uoči svoje muke, Isus kaže učenicima: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Čini se da Isusov poziv ne dopire do naših ušiju. Kako umiriti preplašeno srce? Zar mnogi od nas ne žive u kući straha? Jednu činjenicu teško je danas zanijekati: postali smo narod bombardiran neizvjesnošću, strahovima i potpuno krivim vrijednostima. U novinama i na televiziji nalazimo bogat izbor svih mogućih strahova koji oblikuju našu svakodnevnicu. Mnogi od nas žive u strahu i postavljamo zabrinuta i tjeskobna pitanja. Ako čovjek radi, boji se da ne izgubi radno mjesto. Boji se hoće li dobiti plaću. A ako ne radi, strepi hoće li uopće naći posao s obzirom na vrlo malu ponudu na tržištu rada. Ljudi se boje ako otiđu u mirovinu, kako će od nje živjeti. Boje se ako se razbole, kako se liječiti. Boje se za svoju djecu jer ovisnosti ima na svakom koraku. Širi se kao pošast kroz sve pore društva, sije mrak oko nas i u našim srcima.
Isus u današnjemu evanđelju poziva ljudsko srce da se u vjeri prepusti s pouzdanjem i povjerenjem Bogu. Isus poziva na osobno iskustvo s Ocem koji je temelj naše sigurnosti. A sve to znači uči u vjeru. Vjera podrazumijeva smjelost, odvažnost, hrabrost koja razoružava strahove. Kada nam Bog postane i prevencija i lijek, svi će naši strahovi prestati. Ali mu trebamo dati prostor, otvoriti Mu se. Svu svoju sigurnost staviti u Njegove ruke. Umjesto da puštamo da nas vode strahovi, zamolimo Boga za vodstvo, prepuštajući sebe u ruke Boga živoga. Isus nam pomaže pobijediti i najveći strah – strah od smrti – koji je u temelju svih ostalih strahova: U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Gospodine, ti koji si izvor radosti i ljubavi, vodi nas putem istine i života da te svakodnevno prepoznajemo i svoj život snagom tvoje milosti bogatimo.
Don Damir Bistrić
Facebook Komentari
comments
