Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab. Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si rekao da je nikad više nećeš učiniti.
Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.
Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.
Tomislav Ivančić, ‘Povratak nade’
Facebook Komentari
comments
