Koliko je god ljudski vijek relativno kratak, ipak nam neke stvari predugo traju. U tom čekanju gubimo strpljenje.
Prognanici i izbjeglice već predugo čekaju trenutak kad će se vratiti na svoja ognjišta. Neki su možda već i izgubili volju da se vrate i da počnu svoj život uz početničke napore oko popravka i izgradnje zavičaja. Mnogi na burzi rada već dosta nestrpljivo čekaju na adekvatni posao. Drugi možda čekaju na smanjenje cijena i čvršće plaće, odnosno mirovine. Svi skupa čekamo potpunu slobodu i cjelovitost stoljetnih krajeva gdje je obitavao hrvatski narod. Još uvijek čekamo neki pravedniji i stabilniji mir i siguran život na našim prostorima. Kao da se sve previše odugovlači te gubimo strpljenje. U tome možemo učiniti i različite pogrešne poteze.
Nadalje, u ljudskim odnosima također čekamo. Čekamo da se netko popravi jer nam otežava život svojim ponašanjem, ili da ode iz naše sredine. Roditelji često gube živce zbog čudnog ili lošeg ponašanja svoje djece. Očekivali su da će to biti dobra djeca, a ona se znaju u određenom trenutku svoga rasta otkriti u drugom svjetlu. Skloni su tada roditelji reagirati burno i neadekvatno te drama razdvojenosti i nerazumijevanja postaje još veća. Bračni drugovi u svojim mukama i razmiricama isto tako često nemaju strpljenja međusobno se čuti, razgovarati, pokušati jedan drugoga u potpunosti i iskreno razumjeti. Tako njihovi razgovori postaju svađe, njihov život od istinskog zajedništva postaje samo stanovanje pod istim krovom i ništa drugo.
A svi skupa želimo bolji svijet. Želimo zapadnoeuropski standard, želimo da nestane kriminala, da oni na vlasti ulijevaju više pouzdanja i ispravno i mudro vladaju. U svemu tome smo nestrpljivi. Želimo to sada. Želimo da se netko kraj nas popravi. Možda čak ni sa sobom nemamo strpljenja. Hvata nas očaj i nemamo volje za život ako ne uspijemo u nekim iskrenim i dobrim odlukama. Ima trenutaka kad kod svih tih okolnosti kojima nikad kraja, poželimo da na nema. Sve je to izraz našega nestrpljenja i nervozne želje za brzim promjenama. To se, međutim, ne događa. Zato nismo uvijek zadovoljni ni sretni.
Iz duboke vjere u Boga koji je dobar često otkrivam kako je Bog strpljiv i kako zna čekati. On jedini zaista dugo i strpljivo čeka. Svakome čovjeku daje šansu života. Ne želi odmah prelomiti napuknutu trsku niti će ugasiti stijenj što tek tinja. Pušta da na njivi zajedno s pšenicom raste i kukolj, ne želeći ući u rizik da se preuranjenim čupanjem kukolja ne iščupa i dobro sjeme. Zato čeka. Zato ljubi. Čovjeku daje mogućnost novoga života. Sve do kraja. I Bog bi htio da ja već sada shvatim ozbiljno i odgovorno poziv na obraćenje i popravak; i on želi da na taj način već sada uživamo u sve punijem i savršenijem zajedništvu s njime. Bog bi htio da se ne lišavamo njegove milosti zbog svojih slabosti ni za jedan trenutak. Međutim, isto tako Bog zna i čekati. Pa čak do posljednjeg časa ovozemaljskog života. Pokazao je tako jasno na primjeru razbojnika na križu kojemu je ona jedna skrušena riječ pred smrt zapravo otvorila vrata raja, tj. vrata do Isusova srca.
Znajmo biti strpljivi! I čekanje je dio života. Nije još sve kako smo željeli, nisu mirovni ugovori po našoj mjeri. Ne događaju se perspektive boljeg standarda i željenog mira brzinom kojom bismo to mi htjeli. Ne obeshrabrujmo svojom nestrpljivošću nikoga, pogotovo ne one najbliže. Ne zatvarajmo vrata radosti i ljubavi svojim negativnim izrazima razočarenja i nervoze. Ne gasimo stijenje što tek tinja. Nestrpljivošću ljudima oduzimamo nadu, strpljivošću dajemo nadi prostora da se pretoči u stvarnost.
fra Zvjezdan Linić
Facebook Komentari
comments
