Isus nam je sebe ostavio na osobit način u sakramentu svoga Tijela i Krvi. To je neizrecivi dar. Bogat je ljubavlju. U njemu je Isus darovao čitavoga sebe. Smijemo stoga promatrati otajstvo ovoga sakramenta pod vidom prisutnosti.
Isus je čovjeku bio blizu, bio je prisutan. Ljudi su za Isusova zemaljskog života osjetili tu neizrecivu kvalitetu Isusove raspoloživosti za drugoga. Svatko se osjećao uz njega prihvaćen i ljubljen. Nitko nije imao dojam da ga je Isus olako uzeo ili površno slušao. Isus je znao slušati što mu ljudi govore, znao je čuti i misli srca jer je bio čovjeku blizu, zainteresirano okrenut prema svakome tko ga je trebao. U njegovu životu susrećemo brojne primjere Isusove aktivne prisutnosti, i još više primjera ljudske gladi za osobom povjerenja koja ima vremena i ljubavi za drugoga.
Osjetljivi smo na prisutnost. Često doživljavamo krize zbog pomanjkanja prisutnosti osoba koje bi nam trebale biti blizu. Razočaramo se kada se netko od najbližih ne sjeti da nam je potreban, ili ne misli na nešto što nije smio previdjeti. Boli nas kad primijetimo da nas sugovornik uopće ne sluša, ili kada nas liječnička ekipa kod vizite promatra kao objekt, predmet, a ne kao osobu. U današnjem čovjeku ima sve više trauma i praznina upravo zbog krize prisutnosti. Čovjek više ne zna biti drugome blizak, ili kako bi Isus to rekao u evanđelju, nismo više sposobni biti bližnji.
Dragocjena nam je i spasonosna istina da je Isus u tom pogledu vjeran sam sebi i da je po snazi svoga uskrsnuća, slobodan u odnosu na prostor i vrijeme, prisutan svakome u sve dane do svršetka svijeta. Na njega nitko više ne treba čekati, Isus je u svakom času sama prisutnost. Da bi to mogao ostvariti i na ljudima opipljiv i prepoznatljiv način, ustanovio je euharistiju, sakrament intenzivno prisutne ljubavi. U svakoj misi, u svakoj pričesti Isus je prisutan. To nije samo neka objektivna prisutnost, izolirana i dogmatska. To je u isto vrijeme prisutnost u osobnom odnosu na svakoga tko s vjerom sudjeluje na misi, tko s vjerom prima taj kruh života. To je prisutnost za nas.
Euharistija je sakrament takve Isusove prisutnosti. Prepoznajemo takvu prisutnost u prilikama kruha i vina i klanjamo se Isusu koji je na tako jasan i neposredan način htio pokazati da je doista s nama i za nas. Više nitko nije sam, nitko nije prepušten samome sebi. Isus postaje bližnji svakome u njegovoj čežnji za životom, za puninom života i za vječnim životom. Crkva će to i dogmatski definirati, ali vjerničko će srce osjetiti da se tu ostvaruje Isusovo obećanje: “K njemu ćemo doći, i kod njega se nastaniti!” (Iv 14,24).
Fra Zvjezdan Linić
Facebook Komentari
comments
