Biografi koji su pisali o svetom Anti nazivali su ga „braniteljem potlačenih“, jer se na poseban način u svom svećeničkom životu i propovijedima stavio na stranu odbačenih i siromašnih ljudi.
Bili su to ponajprije duhovni siromasi, grešnici, ali i materijalna sirotinja njegova doba koja je vapila za komadićem kruha.
Poznate su misli i snažna poruka svetog Ante: „Jao onima koji imaju pune podrume vina i žita, dva ili tri para odjeće, dok Kristovi siromasi prazna želuca ili polugoli prose na njihovim vratima, pa ako im što treba, daju im preko srca, daju malo ili lošije od lošijega.“ Biti milosrdan za sv. Antu znači „siromašnome pokloniti srce, ne samo iz ljubavi nego i kroz suživot i patnju“. Ta snažna poruka vrijedi i danas. Odnosi se na svakoga od nas. I u naše vrijeme je očit taj paradoks, ta suprotnost između onih koji imaju dva ili tri para odjeće i onih koji to nemaju. Kada dajemo sirotinji, dajemo li preko srca, ili sa puno ljubavi i suosjećanja? Nisu li pučke kuhinje znak današnjih velikih socijalnih razlika? Nije li žalosno gledati redove ljudi pred pučkim kuhinjama uoči velikih blagdana i inače? Svijet u kojem živimo ne poznaje moćnijega i simpatičnijeg sveca koji bi se postavio odvjetnikom, zaštitnikom bezbrojnih siromaha, prognanika i izbjeglica koji trpe sve nepravde nagomilane u suvremenom svijetu. Sveti Ante je neumorno propovijedao protiv ondašnjih krivovjeraca i raznih društvenih nepravdi obilazeći mnoga sela i gradove u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. Životopisci pišu da se dvadesetak dana pred smrt, u 36. godini života povukao u samoću, u mjesto Camposampiero dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se naglo pogoršavala njegova vodena bolest od koje je bolovao. Htio je da ga iz te duhovne osame prevezu u Padovu, ali je zbog bolesti i naglog pogoršanja umro na putu prema Padovi, u samostanu dell’Arcella. Tijelo mu se nakon smrti i ukopa raspalo, ali je njegov jezik ostao sačuvan zdrav i rumen. Sveti Ante je svetac tješitelj, otac ubogih, veliki prijatelj nesretnih, dobročinitelj onima koji su od svijeta prezreni i odbačeni. Zato se s pravom naziva „otac sirotinje“ i „svetac siromaha“.
Smrt sv. Ante – Arcella nekad i danas
Sv. Ante je preminuo, 13. lipnja 1231. u tada malom selu Arcelli kraj Padove. Prije same smrti ugledao je i gledao Isusa kako mu ide u susret. Umro je u petak 13. lipnja predvečer pjevajući marijanski himan „O gloriosa Domina“ (O slavna Gospođo). Imao je samo 36 godina. Živio je kratko i sa punim povjerenjem u Boga i njegovu ljubav i milosrđe. Najpoznatijeg sveca svega svijeta, svetog Antu Padovanskog vjernici zazivaju zbog tisuća raznih životnih potreba, problema, bolesti, jer je poznat kao spremni pomoćnik u svakoj ljudskoj nevolji. Mjesto smrti sv. Ante Arcella, nekad selo, danas je grad, predgrađe od 40 000 stanovnika. Arcella je danas najmlađa (ili najmanje stara) četvrt grada Padove s više rođenih i manje umrlih. Prosječna životna dob stanovnika Arcelle je oko 45 i pol godina. Po popisu stanovništva na dan 31. prosinca 2019. godine Arcella je imala 39.750 stanovnika. Nešto više od 2000. godine kada je bilo 38.365 stanovnika. Taj sjeverni okrug Padove doživio je kako statističari kažu mali, ali stalni porast stanovništva za razliku od drugih područja Padove koja postupno opadaju po broju stanovnika. Sve je više stranaca u Arcelli: sada ih je čak 29,25 posto od ukupnog broja stanovnika. Najmnogoljudnija i ujedno najdublje ukorijenjena zajednica u Arcelli je već neko vrijeme rumunjska zajednica s 3.283 stanovnika, dok je kineska zajednica u 2019. godini s 1.218 nadmašila moldavsku s 1.111. Nazočnost Bengalaca i Nigerijaca također je znatno porasla, na nešto više od tisuću jedinica, a slijede ih Marokanci, Albanci, Filipinci, Pakistanci i Indijci.
Koje li simbolike? Mjesto smrti oca sirotinje i sveca siromaha sv. Ante postaje konglomerat raznih nacionalnosti u Arcelli. Oni koji su bili siromašni, prognani, koji su migrirali, okupljeni su fizički oko crkve, kapele i samostana gdje je umro svetac svega svijeta. Ne samo svetac Italije, Portugala, Europe, nego svega svijeta, svih naroda.
Što želimo – dug, ili kratak život
Svatko od nas želi ponajprije sebi, i svojim najbližima dug zemaljski život. Život koji traje kako znamo kazati „do Božje volje“. Zanimljivo je da je sv. Ante živio kratko… samo 36 godina, a ostavio je kao stranac, Portugalac, svećenik i redovnik u Padovi dugi trag svetosti, ljudskosti, služeći neumorno Bogu, ljudima, siromašnima, onima koji su trpjeli od različitih nevolja i nepravda. Nije važno koliko dugo živimo, važno je kako živimo. Sveti Ante nam i danas progovara i poziva nas da preko aktivnosti „kruha sv. Ante“ moramo brinuti za sirotinju i obespravljene. Vjerujem, da ako ćemo tako činiti, brinuti se za siromašne u našoj blizini, i imati za njih empatije, da će nam Bog uslišati mnoge naše molitve i želje po zagovoru sv. Ante. Imajmo srca, empatije za bolesne, umiruće, stare, sve one koji su pogođeni i pogaženi raznim društvenim i drugim nepravdama. Uz sv. Antu vezano je posmrtno čudo neraspadnutog jezika.
Čudo neraspadnutog jezika sv. Ante
Bog je zasigurno htio puno toga poručiti vjernicima i Katoličkoj crkvi preko čuda neraspadnutog jezika sv. Ante. Sveti Ante nam preko neraspadnutog jezika sve od svoje smrti na simboličan način i dalje propovijeda, govori, potiče nas na osobnu vjeru i dakako da nas opominje u onom u čemu nismo dobri.. Govori nam o pravovjerju, izvornom katoličanstvu, vezanosti naših života uz Katoličku crkvu. Propovijeda nam o brizi za one koji su najpotrebniji bilo koje pomoći. Sveti Ante je svetac svega svijeta i nosi naslov crkvenog naučitelja.
Svetac svega svijeta i crkveni naučitelj
Crkveni naučitelj (eng. “Doctor of the Church”) je titula koju su dobili sveci, koji su u velikoj mjeri pridonijeli teologiji i katoličkoj doktrini. Dodjeljuje se jako rijetko, i to samo nakon svećeve smrti, nakon proglašenja svetim. Tu titulu ima samo 30 svetaca i 3 svetice u povijesti Crkve. U prvom imenovanju 1298. godine, crkvenim naučiteljima proglašena su četiri zapadna teologa: sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim i sv. Grgur I. Veliki.
U drugom imenovanju 1568. godine, crkveni naučitelji postali su istočni kršćanski teolozi: sv. Atanazije Aleksandrijski, sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije Veliki i sv. Grgur Nazijanski te sv. Toma Akvinski.
Kroz stoljeća, slijedila su nova imenovanja crkvenih naučitelja. Posljednje tri titule crkvenih naučitelja dodijeljene su prvim ženama u povijesti Crkve: sv. Katarini Sijenskoj, sv. Tereziji Avilskoj i sv. Maloj Tereziji. Neki crkveni naučitelji bili su mistici (sv. Ivan od Križa, sv. Katarina Sijenska, neki su se borili protiv krivih vjerovanja (sv. Augustin, sv. Robert Bellarmin, neki su bili glasoviti govornici, propovjednici (sv. Antun Padovanski, sv. Ivan Zlatousti, a neki su pisali važna teološka djela (sv. Toma Akvinski, sv. Terezija Avilska).
Naš sveti Ante kojeg slavimo, kojem se molimo je crkveni naučitelj vrsnog propovjedništva protiv krivovjerja, protiv socijalnih nepravdi: glasoviti govornik i čudotvorac.
Štujemo li kipove, ili onog koga ti kipovi predstavljaju?
Katolici – pogani
Glavna razlika između pogana, koji štuju idole, kipove, i kršćana koji časte kipove nalazi se u namjeri osobe. Kršćani koji mole pred kipovima i slikama to čine da bi štovali Boga ili svece, moleći se osobi koja je prikazana tim likom, a ne samoj slici ili kipu. Katolik nije usmjeren na sam kip, nego na onog koga on predstavlja. Ako se kip razori, katolička vjera ne slabi i ne prestaje. Kip je samo prikaz Boga ili sveca i sam po sebi je samo materijalni objekt. Poganin je navezan na kip i vjeruje da se Bog nalazi u njemu. On se klanja kipu, vjerujući da on sam po sebi ima neku moć. Razaranje takva prikaza, kipa u poganskoj religiji jedno je od najvećih mogućih svetogrđa. Katekizam Katoličke crkve naročito ističe da se kršćani ne klanjaju kipu, već da ga štuju. Klanjanje je pridržano isključivo za Boga. Ako bi se tko molio samomu kipu ili mu se klanjao, to bi onda bila idolatrija, a Katolička crkva ne naučava tomu svoje vjernike. Crkva nas uči da častimo kipove, prepoznajući da oni ukazuju na ono što je skriveno, na duhovnu stvarnost koja se ne može prikazati. Rečeno drugim riječima, kipovi su samo sveti podsjetnici na razne svece i na Boga. Oni nas podsjećaju na nebesko duhovne stvarnosti i dovode duše pred Presveto Trojstvo. Kipovi su instrumenti, alati kojima se koristimo u duhovnom životu i nisu sami sebi svrha. Dakle, premda se čini da katolici štuju kipove, ipak nije tako. Oni se samo služe kipovima, što Bog i Crkva dopuštaju.
Molitva sv. Anti za svaki utorak
Sveti Ante, veliki sveče i čudotvorče, s vjerom i nadom utječemo se tebi i tvome svetom zagovoru kod Boga. Svojim vjernim nasljedovanjem Isusa Krista, svojom pokorom, čistoćom, pravednošću, poniznošću, ljubavlju i drugim kršćanskim krepostima, svojom izvanrednom svetošću, zaslužio si vječnu slavu kod Boga i ljudi. Time si i nama pokazao put i primjer kako ćemo nasljedovati svoga Spasitelja Isusa Krista. Bio si već za svoga zemaljskog života toliko drag Bogu da je Isus u liku djeteta sišao u tvoje naručje i da si, promatrajući ga svojim očima, mogao s njime tajnovito razgovarati. Sada si mu još draži u nebu. Molimo te, zagovaraj nas kod dobroga Boga. Preporučujemo ti, prije svega, potrebe Crkve u našem narodu i po svemu svijetu; preporučujemo ti sve svećenike da uspješno naviještaju ljudima Radosnu vijest i vode ih k pravom miru u Bogu; zatim, sve naše redovnike i redovnice, da se žrtvuju za Krista i bližnjega; sve naše obitelji, da žive po Božjem zakonu u slozi i ljubavi; našu mladež, da ustraje u svetim idealima; naše starce, bolesnike i sve koji trpe, da strpljivo za Isusom nose svoj križ; umiruće, da preminu u milosti Božjoj, i pokojnike, da se raduju vječnoj svjetlosti neba.
Po tebi neka bude vječna hvala i slava Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu: “Divan je Bog u svetima svojim!” Amen.
vlč. Vladimir Trkmić
Facebook Komentari
comments
